Piše: Marko Njegić

Čuli ste možda za "movie challenge" igru na Facebooku. Netko vas "nominira", odnosno "tagira" i onda "morate" deset dana zaredom na dnevnoj bazi stavljati kadrove najdražih ili najboljih filmova, obično onih "formativnih" koji su vas u nekom trenutku "oblikovali", te na taj način otkriti FB prijateljima kako filmofilski dišete. Kad je gore potpisani dobio (čak) sedam nominacija od FB prijatelja, odlučio je napraviti "movie challenge" s kamatama u svrhu nadoknade prema ljudima koji su ga predložili, ali i činjenice da je "nemoguća misija 10" svesti favorite samo na top-ten. Također, "movie challenge" je fokusirao na – u ovoj igri – prilično zapostavljenim filmovima iz novog milenija kako bi pokazao da je njegovo veličanstvo FILM još uvijek "alive&kicking", iako mu o glavi rade mnogi. Nakon 70 statusa u slavu kinematografije 21. stoljeća, igra je stala, ali mogla se komotno nastaviti koliko (i) tu ima filmčina, puno više nego vas neki žele (raz)uvjeriti.

Da se nastavila, na neku buduću "best of" listu 2000-ih (ili 2010-ih) sigurno bi uletjeli i neki filmovi s ovogodišnjeg kino/festivalskog/video repertoara, barem njih pet-šest. Godina 2018. u hrvatskom filmskom eteru nije možda bila blistava kao prošlih nekoliko (manje je filmova s pet zvjezdica u zvjezdariju ovog kritičara), no to ne znači da je bila slaba ili, sačuvaj Bože, loša. Bilo je opet više nego dobrih filmova, evidentno i po ovoj listi sastavljenoj od filmova koji su imali premijere u domaćim kinima, na (regionalnim) festivalima i u videotekama 2018., iako neki (neminovno) datiraju iz 2017. godine. Samo je trebalo držati otvorene oči (i um) i gledati.

1. PRVI ČOVJEK (Damien Chazelle) La La Land se popeo do zvijezda na nebu da bi zaplesao s njima među galaksijama. First Man leti na Mjesec da bi po njemu prošetao. Od plesa sa zvijezdama do šetnje po Mjesecu redatelja Chazellea je dijelio samo jedan "mali korak" za (prvog) čovjeka, ali on je napravio "veliki skok" za (američku) kinematografiju, snimivši istovremeno prizemljen i nadzemaljski film, intimni ep o povijesnom događaju. Chazelle je sada preskočio plesni podij svemira jer astronautu Neilu Armstrongu nije do plesa. Armstrong je nakon smrti kćerkice postao distanciran od okoline, dalek kao Zemlja od Mjeseca. Film nas prije svega lansira u unutrašnji svemir junaka i spušta se u Mjesečeve kratere njegove duše, ljudsko i kozmičko nepoznato koje će se u finalnu transcendirati u jedno i postati poznato.
2. PRIČA O DUHOVIMA (David Lowery) A Ghost Story nije tipični horor, već nesvakidašnji spoj nadnaravne ljubavne priče veće od života/smrti i SF-a o putovanju kroz vrijeme, ali njegov duh nas proganja kao da jest. Duh muškarca stradalog u prometnoj nesreći (Casey Affleck ispod bijele plahte s otvorom za oči) koji se drži za nešto što je ostavio iza sebe - poruku djevojke (Rooney Mara), moguće oproštajnu. Zapeo u vječnosti koja djeluje trenutačnom, duh nijemo promatra prolazan svijet oko sebe, prije i poslije njegove ljubavi. Loweryjev ljubavni film o/u vremenu kao da je filmsko utjelovljenje izreke "dovoljan je jedan tren da zavoliš, a čitava vječnost da zaboraviš." Čitava vječnost prolazi u 90-ak minuta Priče o duhovima, tren po tren, treptaj po treptaj. Godine, desetljeća i stoljeća nestaju u jednom rezu. Ovaj film ostaje.
3. TRI PLAKATA IZVAN GRADA (Martin McDonagh) Tri plakata izvan grada osvojila su dva Oscara za glavnu žensku i sporednu mušku ulogu. Trebala su dobiti još poneki kipić, konkretno onaj za naj-film godine. Ovo je klasik, jedan od plakatnih primjera da je (američki) film još uvijek živ i zdrav, sočan "movie" u tekstu i slici, scenariju i režiji. McDonagh vuče korijene iz "coenovskih" i "tarantinovskih" filmova (In Bruges). Three Billboards jest filmofilski crveni krimić i crna komedija s dijalozima koji ujedaju i neočekivanim situacijama, ali i nešto više. U filmu o osveti, prihvaćanju smrti i iskupljenju, McDonagh se ne ustručava zaći u životnu (melo)dramu te podariti priči ljudskost i dodirljive emocije, kombinirajući profano i poetično, divlje i pitomo, grubo i suptilno, ogledano u sjajno napisanim i odglumljenim likovima (McDormand, Harrelson, Rockwell), odnosno scenama (ABBA i "Chiquiquita").
4. IZGARANJE (Lee Chang-dong) Samozapaljujući ljubavni trokut. Poezija "Gangham style". Sporoključajući "mystery" triler u stilu Antonionija. Izgaranje je sve to i mnogo više. Jedan od najboljih novijih južnokorejskih filmova, ekranizacija kratke priče Harukija Murakamija, inače japanske inačice Williama Faulknera, žanrovski je nepredvidljiv, spontano sagorijevajući. Taman kad pomislite da gledate jedan film, isti plane i Lee Chang-dong (Poezija) nenametljivo ispiše novi, odvodeći vas u drugom smjeru. Nije isključeno da čitav meta-fizički/tekstualni film u svojoj glavi ispisuje glavni lik introvertiranog, siromašnog pisca nakon što sretne poznanicu iz djetinjstva, ona se spetlja s bogatašem piromanom i netragom nestane. Puno toga visi u zraku i u tom istom zraku nestaje... u plamenu.
5. OSVETA (Coralie Fargeat) Osveta je vatra Povratnikovu ledu. Osvetnički "survival" film do jajnika. Osvetnici ženskog roda nisu novost (Kill Bill), ali debitantica Coralie Fargeat radi transcendenciju prilično istrošena "(rape) revenge" žanra i vizionarski pogađa (arhe)tipski i mitski feministički film za doba #MeToo pokreta. Režiran s mudima Kathryn Bigelow i hiperstiliziranim pomacima unutar brutalnog "francuskog ekstremizma", Revenge obrće uloge seksualnog predatora i plijena – žena lovina postat će lovac na muške seksističke svinje nakon što je siluju i ostave da umre usred pustinje. Fargeat potencira žensko osnaženje u simbolici i metafizici (nabijena na granu, razapeta, podignuta iz pepela...), pretvarajući djevojku u praiskonsku, primordijalnu Mad Max heroinu, uskrsnulu i (prepo)rođenu u špilji da od iskričave Barbice postane utjelovljenje mračne božice osvete.
6. DRVO DIVLJE KRUŠKE (Nuri Bilge Ceylan) Da su ruski pisci poput Tolstoja, Dostojevskog i Čehova bili filmaši, njihovi filmovi vjerojatno bi izgledali kao filmovi turskog redatelja Nurija Bilgea Ceylana (Bilo jednom u Anatoliji). Filmovi koji se gledaju/čitaju sa strpljenjem i nagrađuju gledatelja za istrajnost. Ceylanovo bogatstvo dijaloga, karaktera, opisa, atmosfere, života... gotovo da nema premca danas unutar festivalskog arta. Ceylan i ovaj put u rukama drži ogledalo enormno filmična teatra prepoznatljiva "ceylanovskog" pečata, ali i života sa svim njegovim kratkim užicima i dugotrajnim tugama. Ono što je prošle godine bio Foxtrot Samuela Maoza, to je ove godine The Wild Pear Tree, film s nekim od najfilmskijih slika koje dugo ostaju u sjećanju. Logična kontinuacija Ceylanova opusa, Drvo divlje kruške prirodno izrasta iz Zimskog sna. Možda je u njemu i odsanjano.
7. OBITELJSKE VEZE (Hirokazu Kore-eda) Ćaća moderne obiteljske drame se vraća. Hirokazu Koree-eda je snimio nisku obiteljskih drama, a ova je možda bolja i od Nitko ne zna ili Kakav otac, takav sin. Obiteljske veze kao "greatest hits" opusa japanskog redatelja najpreciznije uranjaju u samu (antropološku) srž familije (i srodstva) sagrađene na temeljima ljubavi i prihvaćanja, neovisno o tome je li ona nastala prirodnim putem ili izabrana po potrebi. Promatrajući nesvakidašnju obiteljsku zajednicu kradljivaca, Kore-eda u Shopliftersima opet uspijeva biti ekstraordinaran u ordinarnosti, značenjski dubok, human, poetičan, nježan i suosjećajan, dok njegovi likovi djeluju kao pravi lopovi. Veći dio filma oni uspješno odvraćaju pažnju gledatelja, uvlače se polako u njegovo slomljeno srce i kradu ga na kraju kad se ovaj najmanje nada.
8. KLIMAKS (Gaspar Noe) Postoje metodski glumci, ali metodski redatelji su rijetki. Gaspar Noe je jedan od njih. Kontroverzni filmaš je režirao na kokainu i masturbirao u svom filmu. Ne bi nas iznenadilo da je i Klimaks nastao "pod utjecajem" droge. Climax nije najbolji ni najšokantniji Noe (Irreversible, Enter The Void, Love), ali dođe kao klimaks njegova "krv, sperma i suze" opusa, jedinstvena psihodelična vožnja po krivinama genijalnog i pomračnog uma, audiovizualno hipnotična, pa i prijelomna. Akrobatska kamera je gipka poput Sofije Boutelle i izvodi obrtanja kakva možda ni ona nije u stanju izvesti bez droge. Što bi se dogodilo da netko ubaci LSD u piće plesačima iz "Step Up-a" na čelu sa Boutellom? Dogodio bi se Klimaks, najluđi filmski party godine pod ravnanjem DJ Noea, partijana koja osigurava "nepovratni ulaz u prazninu".
9. ISKUPLJENJE U NEW YORKU (Lynne Ramsay) Žanrovski de(kon)struktivan, novi film Lynne Ramsey (Moramo razgovarati o Kevinu) vješto pobija klišeje akcijskog trilera osvete. S pričom o spašavanju otete mlade djevojke iz "sex-trafficking" miljea, mogao je to biti još jedan 96 sati, ali Ramsey se radije priklanja Taksistu, odabirući artističku nasilnu studiju karaktera i poetski mačizam. Iskupljenje u New Yorku uspijeva po(d)nijeti usporedbe sa slavnijim prethodnikom i duboko prodire u rovove razlomljene psihe traumatiziranog ratnog veterana (briljantni Joaquin Phoenix) koji pokušava istjerati svoje demone do kraja s čekićem u ruci. Izvlačeći na površinu unutrašnja stanja protagonista, Ramsey je čitav film režirala poput brutalne, ali na momente prelijepe halucinacije, s priviđenjima Taxi Drivera i Oldboyja.
10. MJESTO TIŠINE (John Krasinski) Naslijeđeno zlo je bilo dobro, Stranci 2 još bolji, ali najbolji horor godine je Mjesto tišine. Krasinski se inteligentno poigrava s postulatima žanra, pa i bučnih blockbustera koje šalje natrag u doba nijemog filma. Vrisak je jedno od izražajnih sredstava horora, a ovdje Emily Blunt ne samo da ne može vrisnuti i postati "scream queen", već ne smije ni govoriti. Čovječanstvo je dijelom istrijebila vrsta izvanzemaljaca osjetljiva na najmanji zvuk. Premisa je efektna, no "spielbergovska" razrada filmu priskrbljuje titulu izvrsnog, dramski fokus na jednu obitelj i preživljavanje u takvom svijetu iz čega se razvija horor škrt na riječima, ali izdašan u tenzijama što guraju na rub sjedala. A Quiet Place je horor koji traži da ga gledate šutke i potom pričate o njemu. Vičete na sav glas da postoji.
11. FANTOMSKA NIT (P.T. Anderson) Relativno nedavna projekcija Kralja pornića u "Kinoteci" podsjetila nas je da je stari P.T. Anderson bio mladi Scorsese i Altman. Novi Anderson je "fantomskom niti" povezan s Kubrickom (Barry Lyndon). U filmu se se iz svakog kadra ogleda manijački, opsesivno-kompulzivni perfekcionizam redatelja i glumca Daniela Day-Lewisa, utjelovljenih u "couturieru" Reynoldsu Woodcocku. Ponavljanje scena do iznemoglosti, ma i stotog "takea" ako treba, kako bi se izvezlo savršenstvo, majstorski kroj kadra koji se ne može rašiti, kamoli puknuti po šavu. Lonac je pronašao poklopac. Anderson i Day-Lewis su se našli na istoj valnoj duljini i guraju naprijed jedan drugoga, snimajući film o njima samima, opsesivnom umjetniku i njegovoj ostavštini. Prikladno za Day-Lewisov najavljeni odlazak u glumačku mirovinu.
12. NE OSTAVI TRAGA (Debra Granik) Kapetan Fantastični je dobio istomišljenika. Zimska kost ponovno zastaje u grlu. Fantastični, emotivno dirljivi američki nezavisnjak Leave No Trace prati trag filmova Captain Fantastic i Winter's Bone, ali i sije vlastite tragove za neke buduće "indie" bisere. Novi uradak redateljice Zimske kosti, obiteljska drama i film o odrastanju, donosi priču o ocu/ratnom veteranu i kćeri tinejdžerici  koji godinama žive u divljini oregonskog parka, a kad im pronađu logor i uhvate ih, pratimo njihov pokušaj integriranja u američku zajednicu odakle su se otuđili. Granik poziva gledatelja da bude u društvu likova, stavi se u njihov položaj i njihovim očima promatra svijet oko sebe dok nenametljivo studira obiteljske i društvene (ob)veze. Više od intimnog portreta obitelji. Portret Amerike danas.
13. JEDAN DAN (Zsofia Szilagy) + TULLY (Jason Reitman) Kad čovjek vidi zapuštenu ljepoticu Charlize Theron, jasno je kako Tully nije fantazija na datu temu, odnosno stvarnost majčinstva i roditeljstva samo je prividno uljepšana magičnim realizmom kad mama dobiva noćnu dadilju kao ispomoć. Stvarajući svojevrsnu trilogiju (Juno, Young Adult) o ženama na životnom raskrižju, Reitman je snimio Fight Club za mame fajterice. Jedan dan preuzima štafetu od Tully i donosi istočnoeuropski pogled na moderno majčinstvo u 21. stoljeću. Film njeguje jednako iskren pristup (protagonistici) različite vizure i poetike (kvazi-dokumentarna kamera iz ruke). Mađarska majka ima 40(ak) godina i također jedva izlazi na kraj s troje djece, samo nema svoju Tully. Sukladno tome, redateljica Szilagy se drži hiper-realnog, ne nadrealnog, u prikazu majčinske svakodnevice i širi područje borbe s roditeljstva na život sam.
14. KRIVNJA (Gustav Möller) Sigurno, Krivnje ne bi bilo bez Lockea, ali posrijedi nije kopija, unatoč "one-man showu" likova s nijansama sive. Odnosno, ovo je trilerski Locke. Na određeni način The Guilty radi za (otmičarski) triler ono što je A Quiet Place napravio za horor - lišava žanr prepoznatljivih toponima (potjera) i svodi na jednu lokaciju i jednog glumca. Posljednjih godina svjedočimo trendu žanrovske svedenosti, no Gravitacija i Sve je izgubljeno bili su barem lokacijski, ako ne karakterno razvedeniji. Danski film odlazi u ekstrem budući da je junak ovdje statičan i kadar junačiti se samo preko telefona. Triler se odvija preko slušalice dispečerskog poziva u pomoć, on je zvučan, ne vizualan. To je samo jedan žanrovski "twist". Drugi je da možda uopće nećemo gledati triler, tj. da bi triler samo jednim (idućim) pozivom mogao morfirati u psihološku dramu.
15. CREED II (Steve Caple Jr.) "To je bilo prije milijun godina", Rocky (Stallone) kaže starom rivalu Ivanu Dragi (Lundgren) kad se ponovno susretnu, prvi put nakon teškaškog meča iz 1985. U nešto više od dva sata Creed II sažima tih "milijun godina" poput Linklaterova Odrastanja, sve što se dogodilo u međuvremenu u životu Rockyja, Drage i Creedova sina (Michael B. Jordan). Sažima čitavog Rockyja (IV) koji je vodio prema Creedu II. Nostalgija nesumnjivo šaketa gledatelja i izaziva snažan udarac emocija, ali Creed II ne boksa samo na staroj slavi, već preuzima boksačke rukavice od Rockyja i s njima kreće naprijed stepenicama do ringa koje su "visoke poput planine". Stari borci sada su treneri. Mladi se hrvaju s ostavštinom očeva. A Sly se oprašta od Rockyja sa suzom u svom i našem oku. Krug (života) se zatvara.
16. LUCKY (John Carroll Lynch) Je li pokojni Harry Dean Stanton znao da će mu uloga u malom-velikom filmu Lucky biti posljednja ili ne, on svakako glumi kao da sluti kako ga zadnji put gledamo. Lucky je, zato, jako neobično gledateljsko iskustvo. Labuđi pjev. Sinestezija emocija. Sretni smo što gledamo Harryja i nakon smrti u filmu koji je posveta glumačkom životu jednog od najomiljenijih (sporednih) karakternih glumaca. S druge strane, tužni smo i sjetni što ga više nema. Emotivnom "rollercoasteru" sigurno doprinosi što Stantonu pred kamerama društvo pravi David Lynch koji ga je često angažirao, odnosno što je John Carroll Lynch snimio film kao lijepu "country western" baladu o životu i prolaznosti istoga, smrtnosti, (be)smislu življenja. Harry nije mogao dobiti bolji (meta)filmski oproštaj od Luckyja.
17. DOGMAN (Matteo Garrone) Talijanski film godine i veliki "comeback" Mattea Garronea. Dogman je njegov naj-film iza Gomorre, urbana krimi/neovestern drama kojoj po psihologizaciji gotovo da nema ravna. Grubijan Edoarda Pescea terorizira susjedstvo poput tipičnog nasilnika s pit-bullom (njemu pit-bull ne treba; on jest pit-bull), lik Marcella Fontea je vlasnik salona za pse s konstitucijom pekinezera ili čivave, a njihov odnos Garrone temelji na čovjek/gazda-pas simbolizmu. Kako je Garrone uz pomoć izvrsnih glumaca ustrojio konfliktne emocije filma i intenzivirao psihofizičko nasilje, to je za malu školu režije i glume. Scorsese je zasigurno fan Dogmana. Možda je i razmišljao o tome kako bi izgledalo da je snimio jedan takav film "back in the day" s mladim Alom Pacinom na kojeg Fonte znade podsjetiti.
18. U MRTVOM KUTU (Carlos Lopez Estrada) + CRNI ČLAN KKKLANA (Spike Lee) Vremenski savršeno podešeni, čini se (tematski) i bezvremeni, U mrtvom kutu i Crni član KKKlana odlično se nadovezuju u prikazu crno-bijele (Trumpove) Amerike s puno sivih nijansi u bojanju drame i mračnog humora. BlacKkKlansman se odvija u sedamdesetima, a Blindspotting u dvijetisuće-i-desetima, ali gotovo kao da ih ne dijele godine i desetljeća. Nije se puno toga promijenilo u Americi koju oba filma promatraju iz crnačke perspektive. Da se likovi iz prvog filma nađu u drugome i obratno, isto bi im bilo, takoreći. Film Spikea Leeja pred kraj napušta "blaxploitation" stilizaciju i nasilno prodire iz filmskog ekrana u realnost američke današnjice, gdje obitava dojmljivi debi redatelja Estrade koji od zbilje pokušava pobjeći u raperske spotove, ali sustižu ga stihovi stvarnosti.
19. LADY BIRD (Greta Gerwig) Sitnice (ženski) tinejdžerski život znače u redateljskom prvijencu drage američke "indie" glumice Grete Gerwig. Ovo je jedan naizgled običan film, ali neobičan u toj običnosti i prilično poseban. Gerwig režira kako glumi. A glumački supstitut je našla u sjajnoj Saoirse Ronan koja je na svojim leđima iznijela pametno napisanu i režiranu gorko-slatku dramu o pronalasku identiteta, odrastanju i sazrijevanju, odnosu kćerke i majke (odlična Laurie Metcalf). Titularna heroina, "bubamara", najradije bi preletjela ove godine, nesvjesna da će ih se nostalgično sjećati kad zađe u tridesete koje, kako veli Tully, "dođu kao smetlarski kamion u 5 ujutro". Gerwig joj šapuće sa strane da ne žuri. "Girl, you'll be a woman soon".
20. KIN (braća Baker) Kin je film iz SF obitelji osamdesetih, s ljubavlju konstruirani vremeplov "DeLorean" tipa koji vozi cestom američkog nezavisnog "road" filma natrag u vrijeme kultnih SF-ova s potpisom Spielbergova Amblina, Camerona i Carpentera, ali odatle i naprijed u devedesete (Vremenski policajac...), (do)noseći sa sobom prtljagu modernog "tarantinovskog" krimića i obiteljske "indie" drame. No, Kin nije samo okrenut prošlosti. Teleportacija je dvosmjerna u filmu koji stopira vrijeme kako bi povezao likove s njihovim budućim inačicama te napravio posvetu Cameronu i Carpenteru ("T1", napad na policijsku stanicu), odnosno Matrixu (akcijski "freez frame"), a onda ga pušta da nastavi teći. Prema budućnosti SF-a, gdje bi i sam mogao postati (mini)kult, ali to bi trebalo pitati "CineMarka" iz futura.
21. SPIDER-MAN: NOVI SVIJET (Bob Persichetti, Peter Ramsey, Rodney Rothman) Svaka čast uistinu impresivnim trećim Osvetnicima, solidnom Aquamanu i precijenjenom Black Pantheru, ali najposebniji i najsvježiji superjunački film ove godine (pa i nešto i šire) je animirani. Spider-Man: Novi svijet najbolji je crtić godine i naj-izdanje Spideyja nakon "dvojke" Sama Raimija, malo remek-djelo koje je ovaj kritičar, što dalje razmišlja, trebao pozicionirati još više na "best of-u", ali u tome i jest "čar" lista. Into The Spider-Verse savršeno oživljava strip na velikom ekranu uz pomoć računalne i ručne animacije, podijeljenih ekrana, opisa... Crtić je perfektna ilustracija stripa, njegovo doslovno utjelovljenje, postmoderan u pristupu, a opet klasičan u posveti Čovjeku-pauku, ali i (Marvelovim) superjunacima općenito. Ove godine preminuli tvorci Spideyja, "marvelovci" Stan Lee i Steve Ditko, dobili su vječan spomenik.
22. OBLIK VODE (Guillermo del Toro) Fanovi režisera Guillerma Del Tora trebali bi biti zadovoljni što je Oblik vode dobio četiri Oscara, uključujući kipiće za najbolji film i režiju, što dođe kao nadoknada za nenagrađivanje (superiornijeg) Panova labirinta. "Priča o ljubavi i gubitku, i monstrumu koji je sve to pokušao uništiti" svojevrsni je Del Torov "greatest hits" koji predvode Pan's Labyrinth i Hellboy. Monstrum u filmu je, jasno, čovjek, nikako vodeno stvorenje koje će ostvariti romansu s nijemom heroinom (Sally Hawkins). Nemogućnost njezina govora Del Toru daje povod da, ostajući vjeran svojoj poetici, "homažira" klasike nijemog filma, no Oblik vode odaje počast kinematografiji kao takvoj, od Čudovišta iz crne lagune do Morske sirene u New Yorku. Samo što, eto, neki brkaju plagijatorstvo i "hommage" autorstvo.
23. NEMOGUĆA MISIJA: ODMETNUTI (Christopher McQuarrie) Uvjerljivo najbolji "čisti" akcijski spektakl godine, šesta Nemoguća  misija, podnaslovljena Raspad sistema, žestoki je udar adrenalina koji se najviše osjeća na velikom ekranu. Tom Cruise se nanovo potvrđuje kao pravi akcijski junak, direktna poveznica s kaskaderskom akcijom stare škole osamdesetih i devedesetih. Cruise u Mission: Impossible - Fallout preferira sam izvoditi akrobacije lišene računalne kozmetike i, sačuvaj bože, digitalnih kaskadera, angažiranih u superjunačkim blockbusterima. Mnoštvo je uzbudljivih scena s Cruiseom režirao Christopher McQuarrie (Nemoguća misija 5), ali svakako nam valja izdvojiti makljažu u zahodu kluba, potjeru po pariškim ulicama i londonskim krovovima te završnu jurnjavu helikopterima. Film za moguće anale akcijske kinematografije.
24. JA TONYA (Craig Gillespie) Ja, Tonya je jedan od najboljih ovogodišnjih oskarovaca, više od biografije kontroverzne klizačice Tonye Harding (izvrsna Margot Robbie, nominirana za zlatni kipić). Redatelj Craig Gillespie mogao je biti i sam nominiran za Oscara jer prilično virtuozno i neprimjetno šara između biografske drame, socijalne refleksije, tragikomedije i crnohumornog krimića. Da su braća Coen radila biografski film o Tonyi, možda bi taj film izgledao kao I, Tonya. No, Gillespie ne staje tu. U žanrovski megamiks on ubacuje i lažni dokumentarac s razbijanjem “četvrtog zida” kakvo bi moglo načiniti ljubomornim i jednog Deadpoola. I to u Deadpoolu 2.
25. GNJEV MIRNA ČOVJEKA (Raul Areval) + NOĆ U PARIZU (Bertrand Bonello) Staviti ili ne staviti na listu dva filma iz 2016. ili ne, hamletovsko pitanje je sad. Staviti. Gnjev mirna čovjeka i Noć u Parizu stigli su s debelim zakašnjenjem u (naša) kina, ali bila bi grehota propustiti istaknuti njihovu izvrsnost, pa i vizionarstvo. Prvi je osvetnički film "pair exellence", jedan od rijetkih europskih/španjolskih primjeraka amerikaniziranog žanra. Raul Areval servira hladnu osvetu iz vruće Španjolske na tacni dramskog "puzzle" trilera na tragu Mementa i tenzičnom akcijskom žestinom nadmašuje neke slavnije naslove. Drugi je art film koji je predvidio i još uvijek predviđa nemire u francuskoj prijestolnici. Mladi teroristi, nezadovoljni stanjem u francuskom društvu, sinkroniziraju napade na Pariz (bombe, požari...) i sakrivaju se u šoping centar, hram konzumerizma koji je progutao većinu njihove generacije i pretvorio ih u zombije. Likovi imaju karakterizaciju lutki za izloge u kojima se ogledaju, ali od 2016. naovamo prošli su tranziciju od terorista do "žutih prsluka". Film iz 2016. aktualan je 2018., možda i dalje.

Best of The Rest ČASNI SPOMEN – Divljak Camillea Vidal-Naquea. Svojevrsnih 120 otkucaja u minuti u Adelinom životu američkog (francuskog) žigola. Film koji se ne zaboravlja, najbolji sa STFF-a.

NETFLIX - Kako na ovom mjestu slavimo ponajprije pravo filmofilstvo, ono koje počiva prije svega na gledanju filma na velikom ekranu, a što Netflix zasad pobija, osobito u hrvatskim kinima, njegovu produkciju nismo uvrstili, što ne znači da već iduće godine nećemo, posebice ako se model promijeni. Inače, da jesmo, npr. Annihilation (Uništenje) i Roma bi zauzeli sami vrh liste i sigurno ušli u top-pet, ako ne i top-tri.

FESTIVALSKI/ART/NEZAVISNI/OSKAROVSKI – Vrlo blizu glavne liste nalazili su se i Djevojka, Fantastična žena, Vulkan, Utoya, 22. srpnja, Ciambra, Uvreda, Majstor lošeg filma, Moj prijatelj Pete, Styx, Zvijer...

ŽANROVSKI (AKCIJA/AVANTURA/SF/KRIMI/TRILER/BLOCBUSTER) – Udovice su bile nadomak glavne liste, a mogle su se naći i na ovom prijašnjem popisu koliko dobro balansiraju žanrovski i festivalski film. Vrijedilo je pogledati i Osvetnike: Rat beskonačnosti, Sicario 2, Ant Man i Wasp...

ANIMIRANI – Ralph ruši Internet i Izbavitelji 2 pušu za vratom Spider-Manu.

DOKUMENTARNI – Fantastična četvorka: Okus cementa, Ljudska rijeka, Ljudi i mjesta, O očevima i sinovima. Plus, dupli pas o glazbenim divama (Grace Jones: Bloodlight And Bami, Whitney).

HOROR – Stranci 2 i Naslijeđeno zlo. Strava i užas se ne daju.

VESTERN – Hostiles i Braća Sisters.

MOGUĆI KULT – 99 posto: Obračun u bloku 99. Možda i Misija: Duboki svemir.

GLUMAČKA OTKRIĆA 1. Victor Polster (Djevojka) 2. Thomasin McKenzie (Ne ostavi traga) 3. Felix Maritaud (Divljak) 4. Charlie Plummer (Moj prijatelj Pete) 5. Millicent Simmons (Muzej čudesa, Mjesto tišine)

LIKOVI ZA PAMĆENJE 1. Jason Dixon (Tri plakata) 2. Lucky (Lucky) 3. Tommy Wiseau (Majstor lošeg filma) 4. C (Priča o duhovima) 5. Reynolds Woodcock (Fantomska nit) 6. Tully (Tully) 7. Dogman (Dogman) 8. Vergilije (Kuća koju je izgradio Jack) 9. Shire (Stephen Lang, Smrtonosni strojevi) 10. Spider-Noir (Spider-Man: Novi svijet)

10 SCENA ZA SVA VREMENA 1. Oproštaj od kćerkice na Mjesecu (Prvi čovjek) 2. Sad je došlo tvoje vrijeme" (Creed II) 3. Jason Dixon i "His Master's Voice" (Tri plakata) 4. Prvo izvođenje pjesme "Shallow" (Zvijezda je rođena) 5. Rekreacija "Live Aida" (Bohemian Rhapsody) 6. Otkrivanje makete New Yorka (Muzej čudesa) 7. Ponovno rađanje u pećini (Osveta) 8. Ples smrti na "Total Eclipse Of The Heart (Stranci 2) 9. Vožnja kroz grad (Udovice) 10. Jazz ples u sumrak (Izgaranje)

AKCIJSKE SCENE 1. Get to the chopper (Nemoguća misija 6) 2. Uvodna pljačka (Udovice) 3. Superheroji protiv Thanosa (Osvetnici 3) 4. Makljaža u zatvoru (Obračun u ćeliji 99) 5. Napad na policijsku stanicu (Kin)

PRECIJENJENI Hladni rat, Ne diraj, Black Panther, Sažaljenje, Tranzit, Slatki život (Holiday), Kralj Sunce...

PODCIJENJENI Čovjek koji je ubio Don Quijotea, Loro, Overlord, Bohemian Rhapsody, Zoe, Slatka mala tajna, Pazi što želiš, S ljubavlju, Simon, Neće moći ove noći, Smrt Staljina, Noć igre, Pakao pod morem, Ukleta kuća...

RAZOČARANJE Prije mraka, Predator: Evolucija, 15:17 za Pariz, Prema istinitoj priči, Bijela vrana, Do dna, 7 dana straha, Teška vremena u motelu El Royale, Venom, Fahrenheit 451, Solo: Priča iz Ratova zvijezda...

PROPUSTILI STE, NE POGLEDAJTE Taxi 5, Bitka svih bitaka, Svi putevi vode u Miami, Plan za bijeg 2, Gaston: Šeprtlja nad šeprtljama, 50 nijansi slobodniji, Još si tu, Klub milijardera, Gotti, Otac i sin na neslužbenom putu, Sibirski dijamant, Nemilosrdni plišanci, Slender Man, Niz mračni hodnik, 10x10, All Inclusive, Voleći Pabla, Ukleta redovnica, Projekt Titan, Legenda o konkubini, Glazba tišine, Kuća duhova, Matilda, Traži se stari, Akcijski park, Nabor u vremenu, Proud Mary...

Najbolje uloge ŽENSKE – Frances McDormand (Tri plakata izvan grada), Margot Robbie (Ja, Tonya), Saoirse Ronan (Ladybird), Sally Hawkins (Oblik vode), Carey Mulligan (Divljina), Claire Foy (Prvi čovjek), Annette Bening (Filmske zvijezde žive vječno), Charlize Theron (Tully), Florence Pugh (Lady Macbeth), Leslie Manville i Vicky Krieps (Fantomska nit)…

MUŠKE – Ryan Gosling (Prvi čovjek), Rami Malek (Bohemian Rhapsody), Ben Foster (Ne ostavi traga), Daniel Day-Lewis (Fantomska nit), Joaquin Phoenix (Iskupljenje u New Yorku), Sylvester Stallone i Dolph Lundgren (Creed II), Harry Dean Stanton (Lucky), Marcello Fonte (Dogman), Victor Polster (Djevojka), Christian Bale (Hostiles), James Franco (Majstor lošeg filma), Bradley Cooper i Sam Elliot (Zvijezda je rođena), Matt Dillon (Kuća koju je izgradio Jack), Gary Oldman (Prijelomni čas)…

POSLJEDNJI POZDRAV Napustili su nas velikani Bernardo Bertolucci, Miloš Forman, Burt Reynolds, Nicolas Roeg, Stan Lee, Penny Marshall, Stephane Audren, Milena Dravić, R. Lee Ermey, Johan Johansson, Ivo Gregurević, Marko Nikolić... počivali u miru...