Garant umirete od želje doznati koja je priča s titularnim trima plakatima iz naslova filma “Three Billboards Outside Ebbing, Missouri“, odnosno što li, kvragu, na njima piše. Natpisi se u filmu otkrivaju od zadnjeg plakata prema prvom. “Zašto, šerife Willoughby?“, postavljeno je pitanje na trećem plakatu. “I nitko još nije uhićen“, iščitava se nevjerica na drugom. “Silovana na samrti“, vrište crna slova od par metara na prvom. Prije tog vriska rasističkom policajcu Jasonu Dixonu (fenomenalni Sam Rockwell) s usana se otelo “jebote“. Poredani po redoslijedu, natpisi na crvenim plakatima crtaju jasniju sliku filma sa zasluženih sedam nominacija za ovogodišnjeg Oscara, poglavito u glumačkim kategorijama. Ovo “jebote“ podsjetnik je za filmofile da gledaju novi uradak redatelja i scenarista Martina McDonagha (“Kriminalci na godišnjem“, “Sedam psihopata“), irskog pjesnika prljavog jezika. Plakate za oglašavanje iznajmila je Mildred Hayes (Frances McDormand, možda i bolja nego u “Fargu“), majka djevojke silovane na samrti. Iznajmila ih je na godinu dana kako bi iz protesta prcala lokalne policajce na čelu s šerifom Willoughbyjem (vrsni Woody Harrelson), potaknula ih da rade svoj posao i pronađu silovatelja/ubojicu njezine kćeri, otete i umorene baš na dijelu ceste gdje se nalaze plakati, izvan gradića Ebbing.

Three Billboards Outside Ebbing Missouri; režija: Martin McDonagh; uloge: Frances McDormand, Woody Harrelson, Sam Rockwell; 2017.

To je cesta kojom, ponovit će se barem dva puta u filmu, nitko ne prolazi, osim ako je izgubljen ili retard. A takvih, izgubljenih i retardiranih, ima u filmu, američkoj baladi iz oštrog, krvlju natopljenog pera jednog Irca. Sami plakati, pak, nisu vidjeli oglašavanje od 1986. godine. Uvodni kadrovi razorenih, zapuštenih plakata oglašavaju McDonaghov film i njegovu viziju pohabane Amerike. Sreća pa likovi govore na mobitel i Dixon spominje “guglanje“ jer netko bi mogao biti uvjeren kako se radnja “Tri plakata izvan grada“ odvija upravo 1986., dvije godine poslije debija braće Coen “Krvavo jednostavno“.

Mora da je McDonagh s Coenima u nekom rodu, kao i s Tarantinom, pomislili smo prije deset godina gledajući njegov sjajan prvijenac “In Bruges“, ali i najavili potentnog redatelja čije ime filmofili trebaju zapamtiti. Drugijenac “Seven Psychopats“ bio je teški “meta“ film - McDonagh se poigrao Spikea Jonzea i Charlieja Kaufmana postmoderno secirajući “coenovski“ i “tarantinovski“ crnohumorni krimić s puno (p)osveta istima. U trećem ostvarenju Irac jest angažirao kućnu glumicu i skladatelja Coenovih (Frances McDormand, Carter Burwell), no nakon “Three Billboards Outside Ebbing, Missouri“ McDonaghovi filmovi trebali bi se napokon oglašavati epitetima “mcdonaghovski“, a ne “coenovski“ ili “tarantinovski“.

Svaki drugi redatelj, moguće i Coeni i Tarantino, tretirao bi smrt Mildredičine kćerke kao centralni misterij i u “flashback“ sceni, najvjerojatnije pred kraj, otkrio što joj se točno dogodilo. Ne i McDonagh. “Flashback“ je kod njega rezerviran samo za svađu majke i kćeri (Kathryn Newton) oko ključeva za automobil, uzgred preciznu skicu disfunkcionalnosti jedne obitelji. Mildred odbija dati Angeli auto zato što je pušila travu, a kćerka predbacuje majci na licemjerstvu jer je pila i vozila nju i brata (Lucas Hedges) kad su bili mali.

Majka priznaje da je to napravila jednom, iz razloga što ju je suprug Charlie (John Hawkes) tukao. Angela demonstrativno odlazi iz kuće govoreći kako će hodati. “Nadam se će me usput silovati“, kaže tinejdžerka prije izlaska. “I ja“, odgovara majka u ljutnji. U moralno kompleksnom filmu bez klasičnih pozitivaca i negativaca, McDonagh ilustrira da svi likovi, ponajviše Mildred i mrzitelj crnaca Dixon, imaju crno ispod noktiju, pa i crveno, što će doslovno pokazati u brutalnoj sceni kad razjarena majka bušilicom probuši rupu u debelom noktu debelog zubara ili kad (bivši) policajac ogrebe po licu potencijalnog ubojicu da dobije uzorak njegove DNK.

Epilog scene s bušilicom savršeno reklamira “Tri plakata izvan grada“. “Nisam bila u zubara“, frflja Mildred još utrnuta jezika od anestezije da se i šerif Willoughby tome jednostavno mora nasmijati. Iduća scena s njih dvoje u policijskoj postaji govori u prilog promjenjivosti raspoloženja filma – na vrhuncu verbalne konfrontacije rakom načeti šerif iskašlje krv po Mildredičinu licu, nakon čega se ona iskreno zabrine za njega i pokaže nježniju stranu, kao kad kasnije vidi srnu i pita se je li to reinkarnirana Angela. S “Tri plakata izvan grada“ McDonagh je ispunio sav potencijal i do kraja ispolirao autorski iskaz s nevidljivim rezovima u tekstu i slici između nasilja, humora i patosa, krvi, smijeha i suza.

Boje na plakatima oslikavaju “Three Billboards Outside Ebbing, Missouri“. Crni humor i crveno nasilje stanuju kuću do kuće u gradiću iz McDonaghove gorko-slatke “americane“ i redovito nenadano banu na vrata onog drugog, kao nepozvani gosti u gluho doba noći. Film je krajnje nepretkaziv u isprepletanju žanrova mračne komedije, krimića i melodrame, tj. motiva gubitka i žalovanja, gnjeva i osvete. Kad očekujete da će se neka situacija razviti na jedan način ili da će neki lik reagirati onako kako mislite, McDonagh iznenadi i napravi nešto sasvim drukčije. Pritom, nemate osjećaj da manipulira vama i vašim osjećajima. Više da (se) film razvija kao i život sam – nepredvidljivo.