Piše: Marko Njegić
Vrijeme je stalo kad se Claudia Cardinale (1938 – 2025.) pojavila u mitskom westernu Bilo jednom na Divljem zapadu (1968.) Sergija Leonea. Claudia je iskoračila iz vlaka, pogledala na sat (10.10h) i prošetala unaokolo, a u stopu je pratila veličanstvena glazba Ennija Morriconea. Glumica pritom nije progovorila. Njezino lice i muzika govorili su tisuću riječi u ”technicoloru”. Svaka glumica dala bi sve za takvo predstavljanje naširoj publici. Once Upon a Time In The West nije postigao veliki uspjeh u američkim kinima kako se očekivalo, ali stekao je kultni status u Europi i potvrdio Cardinale kao zvijezdu i divu, što se naziralo da bi mogla postati još otkako je bila viđena u crno-bijelom filmu Bubina djevojka (1963.).
Tu negdje je započeo Claudijin uspon, nakon što je titulom ”najljepše talijanske žene Tunisa” 1957. osvojila putovanje na Venecija Film Festival i bilo je jasno da neće ostvariti karijeru učiteljice koju je izvorno priželjkivala. Nije prvi put da se kraljica ljepote pretvorila u filmsku divu, ali Cardinale je bila uistinu posebna onako moderne ljepote, perfektnog stasa i promuklog, seksi glasa te neovisnog duha (na audijenciju kod Pape došla je u minici, prekršivši protokol).
”Idealna žena”, kako ju je titulirao redatelj Guido Anselmi (Marcello Mastroianni) u metafilskom Osam i pol (1963.) Federica Fellinija, a njezin lik, glumicu po imenu Claudia, vidio je za ulogu u filmu o posrnulom muškarcu koji u njoj pronalazi spas. Može i ”Prava žena”, kako je na YouTubeu naslovljena njezina scena iz komedije Pink Panther (1963.). Možda i najljepša talijanska glumica najstarije glumačke garde, uz dužno poštovanje prema Sophiji Loren, Gini Lollobrigidi i Silvani Mangano. Ili barem najfilmičnija. Bila je talijanski ekvivalent francuskoj glumici Brigitte Bardot, za razliku od koje se nije nikad razgolitila, a podijelile su ekran 1971. u western komediji The Legend Of Frenchie King.
Snimatelj Conrad L. Hall opisao je Cardinale kao ”san svakog snimatelja” i ”savršen komad prirode” jer ”ne možete pogriješiti fotografirajući je”. Može se to reći za njezine filmove u full-coloru i crno-bijeloj tehnici. Hall je snimio Claudiju u westernu Profesionalci (1966.), gdje je bila takoreći jedina žena u muškoj ekipi (Burt Lancaster, Lee Marvin, Jack Palance) kao i kod Leonea (Charles Bronson, Henry Fonda, Jason Robards). Uloge u "kaubojcima" odlično su pristajale glumici čija se putenost prirodno uklapala u western ambijent, pijesak i erodirane stijene, ali ne bi bio red pamtiti je samo po njima. Cardinale se može pohvaliti da je, utjelovljujući ranjive i odlučne likove, glumila raznolike uloge u raznolikim ostvarenjima (”meta” drame, epske povijesne freske...) nekih od najvećih redatelja, kao što su Felinijev 8 ½, Rocco i njegova braća (1960.) i Gepard (1963.) Luchina Viscontija, Isus iz Nazareta (1977.) Franca Zeffirellija i Fitzcarraldo (1982.) Wernera Herzoga.
Osam i pol i Geparda snimala je paralelno, prilagođavajući se različitoj radnoj etici dvojice redatelja. ”Fellini nije mogao snimati bez buke. S Viscontijem je bilo suprotno, kao da glumimo u kazalištu. Nismo mogli reći ni riječi”, otkrila je Claudia u jednom intervjuu. Redatelji su u njoj vidjeli filmske muze (8 ½), odbačene pjevačice (Djevojka s koferom), nedostižne ljepotice (Senilita), prostitutke (Stranputica)... ”Proživjela sam više od 150 života, ne samo svoj”, izjavila je primajući nagradu za životno djelo na Berlinaleu.
Sličnu nagradu dobila je i u Veneciji, a Cannes je glumicu nagradio tako što je upravo nju stavio na službeni plakat jubilarnog 70. festivala. Fotografija Cardinale u rasplesanom i nasmijanom izdanju preslikala je njezinu radost, energiju i slobodoumnost na filmu i u stvarnosti.
Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija
