First Man: Houstone, imamo Oscara

Piše: Marko Njegić

Teoretičari zavjera obožavaju "conspiracy theory" da je slijetanje na Mjesec 1969. režirao Stanley Kubrick, autor Odiseje u svemiru, SF klasika iz iste godine čije scene izgledaju kao da nisu snimljene na Zemlji. Je li "mali korak za čovjeka, veliki skok za čovječanstvo" bio obična laž, prijevara u orkestraciji američke vlade, NASA-e i slavnog redatelja ili ne, mladi Damien Chazelle (Ritam ludila, La La Land) režira film o Neilu Armstrongu i njegovu nadljudskom podvigu poput Kubricka, izvanzemaljski i perfekcionistički, do beskraja i onkraja. Prvi čovjek leti u oskarovskoj orbiti Puta u svemir, Apolla 13 i Gravitacije. Uzvikujemo "Houstone, imamo Oscara" i prognoziramo barem multiple nominacije ako ne i potvrde istih, uključujući one važnije, za film, režiju, glavnu mušku (dosad najzrelija izvedba Ryana Goslinga) i sporednu žensku ulogu (snažna epizoda Claire Foy), kameru (sjajni Linus Sandgren; La La Land)... Da nije prošle godine dobio Oscara za La La Land, zapisali bismo kako Chazelleu ne gine zlatni kipić za režiju.

Prvi čovjek na Mjesecu; režija: Damien Chazelle; uloge: Ryan Gosling, Claire Foy, Jason Clarke; 2018.

IMDb rejting: 7.7/10

Rotten Tomatoes rejting: 88%

No, ako može Alejandro Gonzales Inarritu (Birdman, Povratnik) dobiti dva Oscara zaredom, zašto ne bi i Chazelle koji je postigao redateljski "hat-trick" i napravio veliki skok do režije filma epskog zamaha po mjeri Christophera Nolana (Interstellar, Dunkirk) s emocijama i filmskom magijom Stevena Spielberga. First Man je baš režijski film, tehničko postignuće prve klase poput 2001: A Space Odyssey i imerzivno kinoiskustvo postignuto bez pomodne 3D tehnologije, s nizom veličanstvenih akcijskih scena, poput prizora Armstronga katapultiranog u sjedalu za izbacivanje iz letjelice koja će se survati i eksplodirati, spektakularne parafraze vratolomije Brucea Willisa iz Die Hard 2, ali ovdje doživljene u prvom licu.

Chazelle nas već u prvoj sceni Prvog čovjeka smješta u kokpit zajedno s testnim pilotom Armstrongom koji je 1961. poletio toliko visoko iznad pustinje Mojave da "odskače od atmosfere", a s njim i gledatelj, uvučen u pogibelj odakle se neće izvući do odjavne špice (ozljede i stradavanja tima astronauta). Armstrongov uvodni let trasira ostatak filma u režijskom smislu. Osjećaj posvemašnje klaustrofobije i opasnosti po život je prijenosan i First Man često u "first person" modu, iz Armstrongova vizira, daje uvid kako je put u svemir mogao izgledati za astronaute u škripavim limenim raketama poput X-15.

Puno muke, stresa i straha, malo radosti, mira i ljepote, ukazane kratkim pogledom kroz prozor gdje se prekrasan prizor "wow" faktora prostire na horizontu (promatranje atmosfere i plave Zemlje). U središnjoj sceni Prvog čovjeka, testiranju "susreta i pristajanja" u sklopu projekta "Gemini", temeljca za "Apollo" misiju, kamera – veoma smiono – uopće ne napušta kokpit rakete i ne izlazi vani da bi pogledala spektakularno lansiranje, poslovično uhvaćeno u totalu nebrojenih američkih filmova blockbuster provenijencije.

Ne, kamera se većinski zadržava na očima astronauta, umješno prebacujući njihovu doživljajnost u krupnom planu na gledatelja kojeg, zadubljenog i uronjenog u zbivanja, pere klaustrofobija, oblijeva ga znoj i on u hipu zaboravlja kako je Armstrong preživio tu (ne)zgodu i da gleda "samo film". Možda intenzitet First Mana ne bi bio takav za glumce, posredno i gledatelje, da Chazelle, poput Nolana, nije "kubrickovski" inzistirao na fizičkim/praktičnim setovima/efektima (hidraulički simulatori), riječju pravima, ne računalnima, uslijed čega se u više navrata doima da je Prvi čovjek zapravo (po)letio do Mjeseca.

Astronauti sjede u uskim sjedalima dok se raketa trese i škripi od potisaka, a zatim bivaju preokretani do krajnje točke treskave dezorijentacije s ove strane eksperimentalnog filma, nemoćni unutar stroja, mali unutar velikog svemira koji bi ih mogao progutati. Glazbu filma skladao je Justin Hurwitz (La La Land), no soundtrack se dobrim dijelom sastoji od prirodnih zvukova klepeta metala, ponekad i zaglušujuće tišine svemira, što je u potpunoj suprotnosti s Chazelleovim mjuziklom koji je plesao sa zvijezdama.

Pa ipak, koliko god (žanrovski) drukčiji, First Man nije svjetlosnim godinama udaljen od rasplesano režiranog La La Landa ("La La Moonland"), ako ne i Whiplasha. To je još jedan Chazelleov osoban film u "widescreenu" o opsesivnim ljudima ustrajnima da posegnu prema zvijezdama, doslovno ili simbolično, u snovima ili na javi. Legendarna rečenica o "malom koraku" i "velikom skoku" primjenjiva je na Prvog čovjeka. Ovo je jedan od najintimnijih epova uopće, posvećen monumentalnom, povijesnom astronautskom pothvatu za čovječanstvo, ali fokusiran na čovjeka ispod astronautske kacige.

Povijesni okvir filma, osim svemirske utrke između Amerike i Rusije, obuhvaća neuralgične društveno-političke točke šezdesetih, od rata u Vijetnamu, do rasne nejednakosti ("bijelac je na Mjesecu", pjeva Gil Scott-Heron), kakve su i danas dobrim dijelom aktualne SAD-u, stoga Chazelle izbjegava kadrirati zabijanje američke zastave na površinu Mjeseca. Međutim, First Man u prvom planu drži stoičkog junaka suspregnutih emocija koji odlaskom na Mjesec pokušava preboljeti tugu zbog gubitka kćerkice, približiti joj se na nebu u kapsuli sa zaštitnim kapkom (simbolika oka koje će ipak pustiti suzu).

Posljednjih pola sata film postaje blockbusterski grandiozan, fizički i metafizički, šireći spektar spektakla, no ostaje prije svega human, emotivan i poetičan. "Kako biste opisali let", novinari pitaju Janet Armstrong nakon što joj je suprug sretno sletio s Mjeseca na Zemlju. "Vanzemaljski", odgovara ona. Takav je i Prvi čovjek. Kad bijela letjelica proleti kroz crni svemir kao zvjezdica u pokretu, Armstrong prvi put ugleda i dotakne sivu mjesečevu površinu te se oprosti s kćerkicom, jasno vam je da ste posvjedočili filmu izvan ovoga svijeta. Budućem klasiku koji već sada volimo do Mjeseca i natrag.

Glumačka ekipa

U sporednim ulogama nalaze se dobri glumci. Armstrongove ko-astronaute Buzza Aldrina i Mikea Collinsa igraju Corey Stoll i Lukas Haas, Jima Lovella glumi Pablo Schreiber, a Edwarda Higginsa Whitea, pak, Jason Clarke. Tu su i Shea Whigham, Kyle Chandler, Ciaran Hinds, Patrick Fugit, Christopher Abbott...

Okrunjena Claire

Proslavljena serijom Kruna, Claire Foy je okrunjena sve češćim nastupima u prestižnim kinoprojektima. Ubrzo ćemo je gledati kao novi Lisbeth Salander u filmu The Girl In The Spider's Web (Što nas ne ubije).

  Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija
Prehodna
Contratiempo: “Old school“ triler u novom ruhu
Sljedeća
Mile 22: Nije (Wahl)Berg cicija