Stomak do zuba 40-i-nešto-godišnje trudnice Marlo (Charlize Theron) najprije ulazi u krupni kadar filma Tully. Tek onda vidimo nju, protagonisticu nove komične drame scenaristice Diablo Cody i redatelja Jasona Reitmana, majke i oca Tullynih sestrinskih filmova Juno i Young Adult (blesavo preveden kao Opet i drugačije). U visokom stupnju trudnoće, kao da svaki tren može roditi treće dijete, Marlo se gega niz stepenice kuće da bi četkanjem smirila “mušićavog“ šestogodišnjeg sina koji pokazuje znakove autizma. Theron je nabacila nekih 22 kilograma kako bi postala Marlo, dakle čak i više u odnosu na kuru debljanja za glavnu, Oscarom pozlaćenu ulogu u Čudovištu (negdje oko 15 kila). Prvi kadar filma sugerira da će se redatelj Reitman isključivo diviti transformativnoj “metodskoj“ posvećenosti glumice i Akademijinim glasačima na nos nabijati još jednu njezinu požrtvovnu fizičku preobrazbu. Tully ipak nije takav film, iako Reitman i Theron ponosno pokazuju tjelesnost protagonistice, porast njezine mase, dobitak na težini, nabujale grudi itd.; na koncu ponavljajući štos jest prizor pumpica za mlijeko prikačenih za Marline grudi.

“Mama, što se događa s tvojim tijelom“, osmogodišnja kćerkica pita majku. Tijelom koje Marlo uspoređuje s “topografskom kartom ratom razorene zemlje“ u jednoj u nizu sjajnih verbalnih opservacija scenaristice Cody, dobitnice Oscara za Juno. Britko napisan film Cody je skrojila prema vlastitim iskustvima u trećoj trudnoći i ta se autentičnost osjeti u njezinu tekstu i slici Reitmana juniora koji je komediju podjednako učio od oca Ivana (Istjerivači duhova, Blizanci) i američkih “indie“ filmaša, uslijed čega mu opus ulazi u zlatnu sredinu između Hollywooda i Sundancea (Ni na nebu ni na zemlji). Charlize vrlo brzo kompletno nestaje u karakteru/karakterizaciji majke i suzbija oskarovske tikove Monstera, ako su uopće bili otisnuti na njezinoj glumačkoj personi koja je stubokom drukčija od, recimo, one u Pobješnjelom Maxu ili nedavnom Gringu. U pogledu glumačke i karakterne prirodnosti, Marlo je u bliskom odnosu s Theroničinom Mavis iz prethodne, također izvrsne suradnje s Reitmanom i Cody Young Adult. Tully dođe kao neki (in)direktni, “opet i drugačije“ nastavak tog filma/lika.

Marlo je isto u srednjoj školi bila kraljica mature koja je “jahala svakog konja“ na vrtuljku dok se nije skrasila s “nice guy“ suprugom Drewom (Ron Livingston). Zajednička im je i ovisnost o reality showovima, tamo “Kendra“, ovdje “Žigoli“. Razlika je što je Mavis, bez djece, ostala u deluzionalnom “prom queen“ filmu i u 35-oj, dok je Marlo prihvatila život kakvog se vjerojatno nekoć gnušala. Do grla u majčinstvu, Marlo je svjesna da su ti dani daleko iza nje, ali za njima poseže u mislima, otvarajući dušu “noćnoj dadilji“ Tully (glumica u usponu Mackenzie Davis) koju je angažirala na nagovor brata (Mark Duplass) kako se ne bi morala buditi pet puta noću, već samo kad treba nahraniti novorođenče koje će joj ona donijeti na dojenje.

Mavis nije još odrasla i na razini je mlađe punoljetnice, za razliku od Marlo. Bi li Mavis postala Marlo da je do 40-i-neke godine dobila troje djece? Možda. I možda tada ne bi koristila rječnik vječne tinejdžerice zatvorene u svom nedodirljivom, idealiziranom svijetu i fiksirane na bivšeg momka iz srednje koji je njezin “mjesec, zvijezde, galaksija“. Suočena s komplimentom bratove supruge (Elaine Tan) da “sva sjaji“, Marlo će reći da se osjeća kao “napušteni tegljač za otpad“. Brutalno iskreno. Takav je i film.

Treći dio neslužbene trilogije dua Reitman-Cody brutalno je iskren i neumiven portret majčinstva, kako i priliči neispavanoj, psihofizički iscrpljenoj majci koja se ne sakriva iza pudera kao što je to radila Mavis. “Možda izgledamo bolje, ali smo prekrivene puderom“, Marlo govori Tully. Dvadesetšestogodišnja Tully je više od “marypoppinsovske“ dadilje, djevojka iz snova, predobra da bi bila istinita. “Možda je noćno biće“, kaže Marlo o curi koja ima “višak energije kao Saudijska Arabija“ i razbija njezin začarani (montažni) krug plakanja, buđenja, mijenjanja pelena, dojenja i pumpanja mlijeka.

Srce filma čine njihovi antidepresivni i re-evaluirajući mali noćni razgovori o majčinstvu, ženama, muškarcima, djeci, obitelji, životu, odlukama, godinama (“tridesete dođu kao smetlarski kamion u 5 ujutro“), a odvijaju se u sitne sate kad je i majkama vrijeme da spavaju i snivaju kao bebe. Na toj delirijskoj granici sna i nesanice, mašte i stvarnosti, čak i nenadani “shyamalanovski“, “šesto-čulo“ preokret u trećem činu Tully djeluje prirodno nakon što u realizam filma prodru elementi magičnog realizma, po(d)vlačeći gotovo nadrealno iskustvo majčinstva.