The Shape of Water: Mnogo vike ni za šta

Piše: Sanita Bajramović

Jubilarnu 90. dodjelu Oscara obilježit će, bar što se broja nominacija tiče Oblik vode, novi film meksičkog reditelja Guillerma del Tora. Priča o ljubavi nijeme žene i neobičnog stvorenja nalik gušteru dobila je nominacije za najbolji film, najboljeg reditelja, glavnu glumicu, sporednu glumicu, sporednog glumca, najbolji originalni scenarij, najbolju kameru, filmsku muziku, montažu zvuka, produkciju, kostimografiju, šminku te za najbolji zvuk. Filmska glasila dala su na uvid rediteljevu izjavu da je ovo njegov "najosobniji film". Sve nabrojano uz kultni status koji Del Toro ionako uživa u filmskoj galaksiji bilo je dovoljno da se publika u stampedu sruči na premijeru. No, s pomenute sineastičke fešte dosta nas je izašlo s upitnicima iznad glava...

Oblik vode; režija: Guillermo del Toro; uloge: Sally Hawkins, Richard Jenkins, Octavia Spencer, Michael Shannon, Doug Jones; 2017.

IMDb rejting: 7.8/10

Rotten Tomatos rejting: 92%

Elisa Esposito (Sally Hawkins) nijema je djevojka koja živi iznad bioskopske dvorane. Prijatelj i saveznik joj je neobični susjed Giles (Richard Jenkins), čovjek s mnogo mačaka i sve manje snova. Prijateljica joj je i Afroamerikanka Zelda (Octavia Spencer) s kojom radi na održavanju misterioznog državnog pogona, mračnog mjesta po kojem se vrzmaju naučnici i tajni agenti. Jednog dana dovučen je kontejner s neobičnim bićem zarobljenim u Amazoniji. Amerikanci su ga za sada dobili, ali šta dalje s njim? Iskoristiti ga za naučno promatranje, predati u ruke ratobornih vojnika željnih brze vivisekcije ili samo čekati? Najmračnija pojava od svih izvjesni je Strickland (Michael Shannon), oficir za sigurnost, zadužen za prijevoz i čuvanje simpatične zvijeri. Klasičan bully, Strickland ne voli Ruse, crnce, stvorove sa škrgama i još mnogo toga. Vrlo brzo, između Elise i gušterolikog stvora rascvjetava se čudno i nježno prijateljstvo...

Oblik vode je nesumnjivo djelo iskusnog i strastvenog filmaša, prevashodno pokušaj aktueliziranja mnogih političkih i društvenih tema. Poslije fantazmagorijske parabole o totalitarizmu i ljudskoj okrutnosti u Panovom labirintu, Del Toro je fokus pomjerio na hladnoratovsku paranoju u kojoj se gušila Amerika, napose nakon kubanske krize. Sva anksioznost tadašnjeg američkog društva inkorporirana je u fabulu: rasni nemiri koji se šire poput požara, strah od Sovjeta i utrka u naoružanju, polutajna postrojenja kontrolirana od strane vojno-obavještajnih frakcija – sve izloženo u preveć napadnoj crno-bijeloj moralizatorskoj matrici, strukturalno nalik na bajku... Na drugoj strani narativnog spektra su outsideri, neshvaćeni i preosjetljivi koji padaju kao žrtve zadrtih tipova opasnih namjera. Naravno da je u svim bajkama kolizija te dvije grupe likova neizbježna, no ono što ovdje nije dobro jeste preočito hintanje na političke probleme moderne Amerike – ilegalnu emigraciju (amazonski alien), gay i tjelesno hendikepirane koji tavore na marginama (Elisa i Giles), rasizam, opresivne strukture vlasti (čitaj:Trump)...

Del Torov film veći dio trajanja ozbiljno djeluje kao naručeni pamflet, filmska kulisa za upiranje prstom u strasno omrznute republikanske vrijednosti (npr. lik vladinog agenta Stricklanda prikazan je kao psihopata prema kojemu su KGB-ovci male mace). Zasuti kišom nominacija neki društveno angažiran film - ništa strašno, ali angažirati jednog Guillerma del Tora radi realizacije takvoga projekta – e to je već otužna blasfemija! On ga je uradio onako kako on zamišlja da Amerikanci zamišljaju bajke – lepršavo i jednodimenzionalno, koloritno, s neizbježnim happy endom gdje su zli ljudi kažnjeni a dobrice pored svih patnji čak i plešu! Jedina stvar koja je u finalu spasila ovo djelo od povlačenja uvredljivih paralela s Disneyjem jeste pojačana doza erotike, ali opet ne tolika da bi kliznula u subverziju i ne daj bože zaradila oznaku NC – 17!

Bez obzira na sve pobrojano, u Obliku vode ima puno toga za pojedinačno pohvaliti - od ekstatično lijepog soundtracka, prekrasne fotografije pa do kompletne glumačke postave - ali ukupni rezultat je manji od zbroja njegovih dijelova. Del Toro je otpočeo sa čvrstom, dobro postavljenom vizijom ali kao da se u putu pogubio ne uspostavivši niti ravnotežu unutar elemenata filma niti transfer emocija između likova i publike. No to je valjda hendikep svih programatsko zamišljenih filmova i tu ni razvikani meksički ili evropski art geniji ne mogu puno toga spasiti!

Prehodna
Early Man: O fudbalu i još ponečemu
Sljedeća
Into The Blue: Croatian everyday-life film movement