24. SFF: Matteo Garrone – Dogman

Piše: Nino Romić

Iz Italije u program Ljetnog kina stiže nam daleki posinak slavnog djela „Grof Monte Christo“ Dumasa Starijeg – film Dogman, priča o osveti ispričana s dozom duhovitosti, ali i prstohvatom slikovitog nasilja. Film uhodano balansira između svoja dva vida, tako da nasilje ne zasjenjuje duhovite trenutke, a oni ne kradu od ozbilnosti i težine nasilja. Slično kao i glavni likovi, jedno nadopunjuje ono drugo. Naš Dantés je Marcello (Marcello Fonte), njegovatelj pasa, brižan otac i sitni diler u pustom turističkom gradiću na italijanskoj obali. Film ne gubi vrijeme s jednim od najvažnijih vidova priče o osveti, što je suosjećanje s oštećenom osobom. Marcello je vrijedan radnik, nježan i zainteresiran otac, ljubitelj pasa i redovit igrač u na lokalnom fudbalskom terenu.

Shodno tome, film hitro utvrđuje i osobu kojoj će naš  Dantés osvetiti. To je u ovom slučaju, Simone (Edoardo Pesce), nasilnik, narkoman i – po riječima jedne gospođe u publici – “nevaspitani kreten”. Uprkos činjenici da je antagonist, Simone je pojednako magnetična ličnost kao i Marcello, što objema izvedama podaruje ugodnu zaokruženost. Britki scenario ne miruje s razvijanjem likova. Istovremeno, Dogman nam predstavlja i drugi važni vid priče o osveti, a to je opravdanost osvete. Film se trudi predočiti gledateljima da je Simone neiskupljiv, nasrtajima na sve što je Marcellu važno. Simone uništava njegov posao, njegov ugled i konačno ga košta i njegove slobode.

Fizički slabiji od Simonea, Marcello se mora služiti svojom snalažljivošću ne bi li konačno naplatio svoje potraživanje. Ipak, film ne slijedi filozofiju „Grofa Monte Christoa“ doslovice, pošto bi se dugo splektarnje i izvjesna patološka crta sposobne za takvo planiranje kosili sa Marcellovim likom. I konačno, svaka priča o osveti u svom finalu mora, neizbježno, prikazati jalovost osvete. Nijedan potez ili pothvat ne može okrenuti vrijeme i ispraviti nepravdu, a nju može lako stvoriti, pa je tako osveta besmislena. Jedina veća zamjerka koja se može prišiti Dogmanu jeste da  prikazivanju jalovosti osvete posvećuje previše vremena. Inače zategnuta, dobro tempirana radnja se naglo usporava u zadnjih desetak minuta filma, baš kako bi film na dramatičan način prikazao trenutak spoznaje da osveta ne mijenja prošlost. Trajanje zadnje scene je moglo biti skraćeno za pola trajanja, a učinak bi bio isti, ako ne i moćniji.

Avaj, Dogman nam dolazi pri koncu Festivala, tako da će se oni koji nisu kupili ulaznicu za projekciju u sklopu Ljetnog kina mimoći s ovim naslovom. No, preporuke svakako stoje po njegovom blagovremenom uvrštavanju u uobičajeni repretoar vašeg matičnog kina.

Prethodna
24. SFF: Tinatin Kajrishvili – Horizont
Sljedeća
Down A Dark Hall: Teen gotika i spašavaj se ko može