Captain Fantastic: Sukob civilizacija i još ponešto

Captain FantasticPiše: Sanita Bajramović

Dok nam je Takmičarski program ovogodišnjeg SFF-a donio više razočarenja nego zadovoljstva, to se ne može reći za program Open Air koji nas je počastio reprezentativnim ostvarenjima ovogodišnje američke i evropske produkcije. Jedan od njih je i film Kapetan Fantastični, premijerno prikazan na Sundance festivalu početkom godine, da bi već sada, od respektabilnog broja recenzenata bio proglašen izglednim kandidatom za oskarske nominacije, čak i recentnim američkim klasikom! Da Amerikanci nisu jedini impresionirani pokazali su i gromoglasni aplauzi na obje sarajevske projekcije kao i visoko mjesto na oficijelnoj listi najboljih filmova po izboru publike SFF-a.

Kapetan Fantastični; reditelj: Matt Ross; uloge: Viggo Mortensen, Samantha Isler, George MacKay, Frank Langella; 2016.

IMDb rejting: 8.1/10

Rotten Tomatoes rejting: 79%

Priča je centrirana oko Bena koji sa ženom i šestero djece, uzrasta od 5 do 18 godina, svojevoljno živi izgnaničkim životom u divljini sjevera SAD-a. Ben i njegova supruga riješeni su da djecu odgoje bez doticaja sa konzumerističko-kapitalističkim društvom, koje smatraju krajnjim zlom. Djeca nemaju formalno školovanje, no Ben forsira proučavanje svih nauka, od ekonomije i filozofije do kvantne fizike i stranih jezika. Klinci su već mali Ajnštajni, a povrh svega fizički istrenirani kao nindže. Međutim, svijet im se ruši kao kula od karata kada Ben saznaje da se njegova žena ubila u bolnici u koju je bila smještena zbog bipolarnog poremećaja. Njena smrt ih prisiljava da prekinu izolaciju i sudare se sa neprijateljskim svijetom na putu do kuće njihovog djeda, okorjelog bivšeg marinca, koji prema zetu ne gaji ni trunke simpatije i sprema mu hapšenje u slučaju da mu padne na pamet pojaviti se na sahrani...

Captain FantasticCaptain Fantastic nije jedini recentan film koji se pozabavio temom svojevoljnog prihvatanja divljine kao utočišta od pervertirane civilizacije. Sjetimo se da je 2007. Sean Penn režirao od kritike i publike mnogo hvaljeni Into the Wild, o tinejdžeru koji napušta disfunkcionalnu obitelj i bježi na Aljasku; 2013. Jean-Marc Vallee snima (također  iznimno dobro prihvaćen) Wild s Reese Witherspoon, o ženi koja kreće na 1000 km dugo putovanje pješke kroz pustinju da bi se oporavila od lične tragedije. Tako značajan uspjeh filmova koji su u svojoj suštini eskapistički i direktno izvrgavaju optužbama ili preziru neke tradicionalne američke vrijednosti, zanimljiva je sama po sebi i potencijalni materijal za pregršt socijalnih studija. Prije 15-20 godina, veličanje filmova koji propagiraju život sa divljim životinjama kao bijeg od američkog sna bilo bi nezamislivo. No, pošast velikih korporacijskih afera koje su milione Amerikanaca gurnule u beskućništvo ili bezizlazno siromaštvo izgleda da subverzivno mijenja i filmski ukus nacije.

Captain Fantastic je ono što bismo nazvali „društveno angažiran“ film, i to na momente čak i agresivno angažiran. Režiser Matt Ross kao da je bio operiran od straha da će ga se optužiti za pretjerano moraliziranje koje razbija koherentnost dramaturške radnje ili slične tričarije.

Ross postavlja iskrena i direktna pitanja koja se tiču kontroverznih i tabu tema modernog američkog društva kao što su mentalne bolesti, licemjerna zaštita dječjih očiju i ušiju od tema povezanih sa nasiljem i seksom, političko-religiozni fundamentalizam, kao i mane obrazovnog sistema.

Npr. kako je moguće da Benova sedmogodišnja kći koja se školovala u šumi zna napamet američku Povelju prava, za razliku od njenih rođaka srednjoškolaca koje je educirala civilizacija? S protokom radnje ipak postajemo svjesni da ni Benovi odgojni metodi nisu savršeni. Njegovi klinci su superiorni kada je u pitanju teoretsko znanje napabirčeno iz knjiga ili fizička konstitucija. Ali u situacijama u kojima se traži socijalna inteligencija koju je moguće razviti samo putem društvene interakcije, postaju ranjivi, na momente i smiješni.

Iako je cijela glumačka ekipa sjajno odradila posao, ipak je Viggo Mortensen taj koji je film iznio na svojim leđima. Gluma koja se čini da i nije gluma, dočarava beskrajnu Benovu ljubav prema djeci, ali i zbunjenost i očaj kada posumnja u svoje metode. Dani vitlanja mačem u Gospodaru prstenova daleko su iza Vigga, još od uloge u Cronenbergovim Ruskim obećanjima na njega se trebalo računati kao na prvoklasnog dramskog glumca za kojega je samo nebo granica. Od ostalih tehnikalija pomenut ćemo još samo predivan score Alexa Somersa i bajkovito lijepu fotografiju Stephanea Fontainea čije snimateljsko umijeće osobito pamtimo po saradnji sa Jacquesom Audiardom (Un prophete, De rouille et d'os).

Prethodna
Srce sa ožiljkom: Mirisala je na more i suze
Sljedeća
Love & Friendship: Kostimirana farsa s okusom sapunice