Piše: Nisad Selimović

Proleti devet dana festivala kao dlanom o dlan i stotine filmova su iza nas. Nekome su razgalili dušu, nekoga rastužili, dok se ponegdje i zijevalo na projekcijama. Takav je film, nikada nijeda neće biti isti i vjerovatno je to jedna od čari sedme umjetnosti. Kao odmotavanje poklona. Pretposljednji dan Festivala bio je ujedno i posljednji dan Takmičarskog programa, u okviru kojeg je prikazano i najduže ostvarenje u konkurenciji, 130-minutna žestoka drama rumunskog reditelja Radu Judea Srca sa ožiljkom. Intimna priča iz sanatorija na obali Crnog mora u kojem su se tridesetih godina prošlog stoljeća liječili oboljeli od tuberkuloze kostiju nikoga nije ostavila ravnodušnim. Nakon projekcije u sali je ostao tajac i mogla se čuti igla kako pada na pod. Nakon Judeovog filma, imate samo jedan izbor: biti sretni što živite svoj život, kakav god on bio.

Srce sa ožiljkom; režija: Radu Jude; uloge: Ilinca Harnut, Lucian Teodor Rus, Ivana Mladenović, Serban Pavlu, Alexandru Dabija, Marian Olteanu; 2016.

Baziran na poluautobiografskom romanu M. Blechera, film govori o Manuelu, dvadesetogodišnjaku koji dolazi na kliniku kao skoro zdrav čovjek. Pun je on života, mnogo čita i piše poeziju, baš kao što je i Blecher radio kada je tokom posljednje decenije života boravio u istoj bolnici. Čak ni medicinski tretmani, uključujući punkcije i boravak u gipsu, Manuel prihvata normalno, prikovan za krevet. U tom sivom okruženju, koje je staro skoro stotinu godina a podsjeća na neke naše sadašnje bolničke enterijere, on čak pronalazi i ljubav zbog koje jednom prilikom i bježi iz bolnice. Upravo scena s morske obale nakon bijega da bi vidio voljenu zorno pokazuje tragičnu, neizbježnu pozadinu filma, kada on planira budućnost a ona zna da nje neće biti. „Mirišeš na more i suze“, kaže joj, dok valovi zapljuskuju pustu jesenju obalu.

Radu Jude je za većinu regionalnih stvaratelja čisti poeta. Ovaj film je odlučio snimati u skoro kvadratnom formatu, sa izbledjelim ali reskim bojama, na čistoj 35-ici i film djeluje raskošno koliko god atmosfera i enterijeri bili psihološki mučni. Kamera je potpuno statična, naglašava statičnost glavnog aktera. Kada si u bolnici, i psiha i tijelo su prikovani za krevet, iz tog mračnog kruga teško je naći izlaz, a reditelj nam to prosto savršeno servira u mraku kino dvorane.

Iako na početku filma kaže da je film ovlaš baziran na poluautobigrafiji, Jude je u stvari našao odlično rješenje kako napraviti jednu ličnu, specifičnu dramaturgiju koja nije iz knjige, a opet u nju inkorporirati ulomke tako da smo svako malo napomenuti da to nije u potpunosti fikcija. Reže Jude kadrove u kojem Manuel citira raznu poeziju, punu života i optimizma, sa citatima koji su britki sažeci bolničkih dana i premišljanja neumornog uma. Pomenuta kombinacija je zadivljujuće djelo filmskog jezika, strašno teško za gledati ali neprocjenjivo za vrijednovanje vlastitog života. Dodajte tu i neprocjenjiv glumački doprinos Luciana Tedora Rusa, i imate Srce Sarajeva.