Piše: Nisad Selimović
Velika legenda američkog i svjetskog filma, kultni glumac koji je ostvario uloge u skoro stotinu filmova, Robert Duvall napustio je ovaj svijet u 95. godini. Bio je posvećen svome poslu, što je bilo lako vidljivo iz njegovih brojnih uloga. Nije kalkulirao niti je bio metodični glumac - svakoj ulozi pristupao je potpuno drugačije pa ga se moglo vidjeti u repertoaru uloga koje su sezale od komičnih do tragičnih.
Duvall, sin admirala američke mornarice i amaterske glumice, odrastao je u Annapolisu u Marylandu. Nakon što je diplomirao na Principia Collegeu u Illinoisu i služio u američkoj vojsci, preselio se u New York City, gdje je dijelio sobu s Dustinom Hoffmanom i sprijateljio se s Geneom Hackmanom kada su njih trojica bili studenti glume koji su se teško snalazili.
- Prijatelj je neko ko ti je prije mnogo godina ponudio svojih posljednjih 300 dolara kada si slomio zdjelicu. Taj prijatelj je Gene Hackman, kazao je za Esquire 2011.
Gluma umjesto vojske
Prijateljstvo njih dvojice, a i sve trojice, posebna je storija dostatna za cijelu jednu knjigu, a kamoli novinski članak, ali odlazak Duvalla, a i Hackmana prošle godine jasno nas podsjeća da nam je svima vrijeme ograničeno, a ono na što možemo uticati je samo ono što ostavimo ovom svijetu.
Duvall je dao mnogo i njegova ostavština je iskreno teško uporediva sa kolegama. Trebao je biti oficir u mornarici, kao i njegov otac, ali nakon završetka školovanja odselio je u New York i tamo počeo raditi kao poštar. Svoju prvu ulogu dobio je u Gateway Playhouseu, ljetnom teatru na Long Islandu, gdje je glumio u predstavama Arthura Millera i Tennesseeja Williamsa.
Njegov performans u jednočinki Hortona Footea “The Midnight Caller” navela je dramatičara da ga preporuči za ulogu Booa Radleyja u filmskoj verziji romana “Ubiti pticu rugalicu” iz 1962. Do tada se Duvall već počeo pojavljivati na televiziji u serijama kao što su Naked City, Alfred Hitchcock Presents i Armstrong Circle Theatre.
Ubiti pticu rugalicu, koju je Horton Foote adaptirao prema romanu Harper Lee, bila je njegova prva filmska uloga i okrenula mu je karijeru naglavačke. Film Rain People iz 1969. označio je njegovu prvu saradnju s rediteljem Francisom Fordom Coppolom, koja će biti krunisana ulogama u legendarnom Kumu. Bio je vrlo plodan glumac i skoro svake godine je imao novi film u kinima. Glumio je Majora Burnsa u Altmanovom M*A*S*H-u, a tumačio je i glavnu ulogu u THX 1138, distopijskom SF prvijencu Georgea Lucasa iz 1971.
Duvallova izvedba Toma Hagena u Kumu, lukavog glavnog consiglierija ostarjelog don Vita Corleonea koga glumi Marlon Brando, donijela mu je prvu nominaciju za Oscara 1973. Ponovio je istu ulogu i u drugom nastavku Kuma iz 1974, a između toga je ponovo sarađivao s Footeom u filmu iz 1972. Tomorrow. Glumio je i nasuprot Michaela Cainea u filmu Orao je sletio, Laurencea Oliviera u filmu Betsy, ali i Muhammada Alija u njegovom biografskom filmu Najveći.
Eh, onda se desila rečenica “Volim miris napalma ujutro”. U svojoj vjerovatno najupečatljivijoj izvedbi u karijeri, Duvall je maestralno odglumio potpukovnika Kilgorea u Coppolinom vijetnamskom ratnom epu Apokalipsa danas. Samouvjeren, drčan i neustrašiv, dok iz zvučnika trešti Wagner, on se odlučuje surfati. Genijalno osmišljen lik s kojim se Duvall uistinu perfektno saživio.
Volio je konje
Za tu ulogu, kao i za još šest drugih, osvojio je nominacije za Oscara, ali je nagrada stigla tek 1984. za ulogu alkoholičara u filmu Tender Mercies. No, možda Oscar i nije ono čime bismo trebali ocjenjivati Duvallovu karijeru. Osvojio je, recimo, četiri Zlatna globusa i osamdesetak drugih priznanja.
Bio je posvećen vjernik, što je na neki način inkarnirao u filmu Apostol iz 1997, koji je i režirao. Uvijek je isticao da mu je upravo taj film nešto što je oduvijek želio napraviti. Bio je i još posvećeniji rančer i volio je konje. Baš zato su mu neke od najprirodnijih uloga bile one - na konju. Poput hvaljene TV serije Lonesome Dove ili one u Costnerovom westernu Open Range.
- Mislim da nas zapadni stil na neki način definira. Englezi imaju Shakespearea; Francuzi Molièrea; Rusi imaju Čehova. Ali zapadni stil je naš, znao je reći.
Bio je i ostao ogroman glumac, koji je obilježio tri četvrti stoljeća filma. Dio je generacije koja nam je podarila neke od najsretnijih, najzadivljujućih trenutaka filmske umjetnosti i bez njega ništa ne bi bilo isto.
Neka vječno počiva u miru.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
