Piše: Edin Čusto (specijalno iz Cannesa za Filmofil)
Radnja filma Fatherland poljskog reditelja Paweła Pawlikowskog počinje 1949. godine povratkom koji dom pretvara u teritorij na koji se ulazi gotovo kao uljez. Thomas Mann (Hanns Zischler) – nobelovac, jedan od najpoznatijih njemačkih pisaca dvadesetog stoljeća i jedan od najžešćih protivnika nacizma – vraća se u Njemačku nakon godina egzila u Švicarskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. U pratnji kćerke Erike (Sandra Hüller), Mann putuje kroz zemlju podijeljenu između savezničkog Zapada i sovjetskog Istoka, gdje ga obje strane pokušavaju prisvojiti kao simbol “prave” Njemačke.
Fatherland; režija: Paweł Pawlikowski; uloge: Sandra Hüller, August Diehl, Hanns Zischler; 2026.
IMDb rejting: 7.5/10
Rotten Tomatoes rejting: 94%
Jedna od prvih replika dolazi tokom telefonskog razgovora između Erike i njenog brata Klausa Manna (August Diehl), koji ogorčeno kaže kako je njemački “jezik stvoren za laganje”. Ta rečenica odmah uspostavlja centralnu preokupaciju filma kulturom i jezikom moralno kontaminiranim fašizmom, ali i uvodi dublju porodičnu kontradikciju. Klausov prezir prema njemačkom jeziku lebdi nad filmom koji je fokusiran upravo na njegovog oca, pisca čiji su globalni ugled i moralni autoritet izgrađeni kroz njemačku književnost. Iako Klaus uglavnom ostaje van kadra, njegovo prisustvo prožima Fatherland poput sablasnog kontrapunkta Thomas Mannovom uvjerenju da se neka verzija Njemačke – kulturna, književna ili moralna – još uvijek može spasiti.
Hanns Zischler igra Thomasa Manna s impresivnim autoritetom. Mann Pawlikowskog intelektualno je nepokolebljiv, ali vidno iscrpljen čovjek koji se vraća jeziku i kulturi kojima još uvijek pripada, ali koje više ne prepoznaje u potpunosti. Iako sada američki državljanin, on ostaje neodvojivo njemački pisac. Upravo ta kontradikcija nalazi se u središtu Fatherlanda, filma o egzilu, sjećanju i moralnim ruševinama nacije koja nakon katastrofe pokušava iznova izgraditi samu sebe.
Jednako impresivna je i Sandra Hüller kao Erika Mann, nastavljajući niz izuzetno raznolikih uloga posljednjih godina. Pawlikowski mudro odbija Eriku svesti na ulogu poslušne kćerke. Ona je istovremeno njegovateljica, novinarka, asistentica i, tokom brojnih scena putovanja, praktično vozačica vlastitog oca dok prolaze kroz podijeljenu Njemačku ispunjenu kontrolnim punktovima i političkom paranojom. Hüller maestralno balansira sve te uloge, donoseći Eriki nemirnu inteligenciju i emocionalnu budnost koja sprječava da film otvrdne u puku intelektualnu vježbu. Kroz nju Fatherland dobija velik dio svoje energije i pokreta.
Počevši u Frankfurtu, prepunom Amerikanaca, doušnika i oportunista iz ratnog perioda, Mannovi se spremaju krenuti prema Weimaru u sovjetskom dijelu Njemačke kako bi Thomas Mann primio Goetheovu nagradu. Goethe postaje gotovo sveprisutan kroz cijeli film: simbol “dobre Njemačke” netaknute fašizmom, kulturnog naslijeđa za koje Mann očajnički želi vjerovati da još uvijek postoji. Pawlikowski ove ideje nikada ne pretvara u suhoparne intelektualne rasprave. Umjesto toga, one izranjaju kroz napete susrete, razgovore u hotelskim lobijima i neugodne ponovne susrete s ljudima koji su se prilagodili, omogućili ili jednostavno preživjeli nacističku eru.
Jedna od najoštrijih scena prikazuje Manna kako se otvoreno sukobljava s članovima porodice Wagner povezanim s Bayreuth festivalom, osuđujući ne samo njihovu bliskost nacizmu nego i lakoću s kojom se njemačka kulturna elita pokušava reintegrirati u pristojno društvo. Na drugim mjestima, reference na Erikinog bivšeg supruga Gustafa Gründgensa – čiji je odnos s nacističkim režimom i danas predmet rasprava – kao i na njenog tadašnjeg supruga, britansko-američkog pjesnika W. H. Audena dodatno produbljuju filmsku opsesiju egzilom i kompromitiranim identitetima. Fatherland od publike zahtijeva određeni stepen historijskog predznanja, ali reference rijetko djeluju ornamentalno; one otkrivaju gustu mrežu umjetničkih, političkih i moralnih zapetljaja koji su definirali poslijeratnu Evropu.
Nazvati Fatherland filmom ceste bilo bi pogrešno. Pawlikowski iz žanra uklanja svaki osjećaj oslobađajuće slobode puta. Kretanje kroz poslijeratnu Njemačku određeno je kontrolnim punktovima, nadzorom i ideološkim preispitivanjem, gdje svaki prelazak nosi tenziju političkog pregovaranja. Čak i razgovori djeluju kao da ih nadzire sama historija. Njemačka kroz koju Mann prolazi podijeljena je geografski, moralno i jezički.
Vizuelno, Fatherland nastavlja plodnu saradnju Pawlikowskog i direktora fotografije Łukasza Żala nakon film Cold War. Żalova crno-bijela fotografija filmu daje strogu eleganciju bez klizanja u nostalgiju. Monohromatske slike naglašavaju zemlju zaglavljenu između prošlosti i budućnosti, nesposobnu da jednu potpuno sahrani i nesigurnu kako izgraditi drugu.
Za razliku od brojnih filmova u glavnom takmičenju Cannesa ove godine, koji po svaku cijenu žele demonstrirati vlastitu formalnu ambicioznost, Fatherland pronalazi snagu u preciznosti i suzdržanosti. Sa svega 82 minute trajanja, film Pawlikowskog ne rasipa nijedan kadar. Oslanjajući se na precizne glumačke izvedbe, strogo kontrolisan scenarij i trajnu snagu nerazriješenih historijskih rana rezultat je jedno od intelektualno najrigoroznijih ostvarenja Festivala i jedno od njegovih najtiše razarajućih.
