Piše: Marko Njegić

Teniska loptica kada udari u mrežicu odlučuje pobjednika ovisno tome na koju stranu će pasti. S tom se simbolikom, samo s prstenom i zidom umjesto teniske loptice i mreže, dakle svojevrsnim gemom, setom i mečom u igri života, Woody Allen vješto poigravao u Završnom udarcu (2005.). No, Woody je i sam odigrao jednu iznimno napetu "tenisku" partiju krajem sedamdesetih s Georgeom Lucasom. Na dodjeli Oscara za ključna filmska ostvarenja 1977., favorit su, ispred Annie Hall, bili Ratovi zvijezda. Ipak, loptica je, nakon udaranja o rub "mreže", pala na pravu stranu: Allen je potopio Lucasove svemirske brodove i ugasio svjetlosne mačeve njegovih Jedija.

Najviše zlatnih kipića otišlo je na adresu Star Warsa. Četiri od pet najbitnijih pripalo je, pak, Annie Hall, prvoj komediji nakon Apartmana (1960.) proglašenoj najboljim filmom. Sam je Woody osvojio Oscara za režiju i scenarij, a ceremoniji dodjele nije nazočio opredijelivši se za svoju regularnu jazz svirku na Manhattanu, radije nego da posjeti Los Angeles, grad u kojem je - kako je rekao njegov Alvy Singer u filmu osvrnivši se na razlike između istočne i zapadne obale SAD-a - "jedina kulturna prednost što možeš skrenuti desno kad je crveno". Annie Hall je prijelomnica u Allenovoj karijeri, "položeni ispit zrelosti" i svojevrsno raskrižje između njegovih otkačenih starijih komedija (Sve što ste htjeli znati o seksu, a niste se usudili pitati, Povampireni Miles) i ozbiljnijih filmova u istom žanru koji su uslijedili (Purpurna ruža Kaira, Hannah i njezine sestre). Fan sam Ratova zvijezda, ali da je pobjeda Annie Hall prokleto zaslužena, očito je i danas, 35 godina poslije.

Allenov film bolje je "ostario" od Lucasova tehnološkog čudesa zato što se ponajprije oslanjao na živopisne likove i njihove (danas jednako aktualne) suvremene neuroze zamrznute u konverzacijskoj vječnosti. I dalje režijski, scenaristički i glumački svjež i britak, film kao da dolazi iz neke "daleke galaksije" celuloidnog postmodernizma. Možda je demode tek po pitanju odijevanja, pa makar je sjajna Diane Keaton kao Annie Hall, djevojka u koju se od svih Woodyjevih muza najlakše zaljubiti, svojedobno bila pokrenula novi trend u modi oblačeći se u mušku odjeću. Koincidencije li, da "matchpoint" poveznica s početka teksta bude još pogođenija, Keatoničina Annie Hall ušla je u život Woodyjeva Alvyja Singera zahvaljujući teniskom meču u parovima.

Tako je započela jedna od najduhovitijih i najšarmantnijih gorkoslatkih romans ikad zabilježenih na vrpci, remek-djelo s kojim je rođena sofisticirana (post)moderna romantična komedija i postavljenim kriterijima još uvijek ponosito drži katedru žanra. Annie Hall je klasična "boy meets girl" ljubavna priča ispričana na neklasičan način u smislu da otvoreno govori o krhkosti "ljubavi i svega ostalog", intimnosti, komunikacije, muško-ženskih veza općenito. Dečko upoznaje djevojku. Dečko guši djevojku svojim neurozama, psihoanalizom, europskim art-filmovima, literaturom o smrti... Djevojka ustaje s psihijatrijskog kauča i odlazi svojim putem. Može li je dečko vratiti ili će ponoviti iste greške u koracima?

Film se reflektira na (propalu) vezu tog dečka i djevojke, Alvyja i Annie. Flashbackovima putujemo u prošlost na njihove prethodne zaljubljenosti i konstantno se vraćamo u sadašnjost punu dvojbi. Woody (psiho)analizira i teroretizira ključne aspekte Alvyjeve i Annieine veze, usput dajući presjek muško-ženskih odnosa o kojima je oduvijek volio diskutirati. Allenov monolog u domeni nadrealizma otvara film.

"Život je pun usamljenosti, tuge i patnje, a sve je brzo gotovo", direkno se Alvy adresira kameri i usput parafrazira vic Groucha Marxa ("Ne bih htio biti član kluba koji bi me htio imati za člana.") ključan za "razumijevanje njegova odnosa s ženama". Alvy je klasični "woodyjevski" intelektualac-brbljavac, neurotični hipohondar opsjednut seksom koji je od malih nogu imao filozofske primjedbe o tome da se "svemir širi" i u šestoj godini "otkrio žene". Na pamet pada rečenica iz njegova Manhattana (1979.) kako ljudi "sami sebi stvaraju neurozu da bi izbjegli više nerješivih, užasavajućih problema vezanih uz univerzum".

Primjerice, Alvy za vrijeme predigre ne uvlači jezik u usta ("... kaže on i skine joj grudnjak..."), usred maženja će zapodjenuti priču o atentatu na Kennedyja i posvađati se s boljom polovicom (Carol Kane) oko teorije o "drugom strijelcu", nakon prvog vođenja ljubavi s Annie Hall citirat će Balzaca ("Gotov je još jedan roman."), dok će mu jedna djevojka komplimentirati da je "seks s njim kafkijansko iskustvo", a on sam zaključiti kako "orgazam popunjava praznine u životu". Vrckava inteligencija na tankoj granici "mentalne masturbacije" zrači iz svake rečenice umno nadražujućeg filma u kojem protagonisti žučno govore (o seksu) sve što su četrdesetih i pedesetih vjerojatno mislili pionirski rom-com karakteri Spencera Tracyja i Katharine Hepburn, ali nisu se usudili izreći naglas i pitati publiku.

Nekoć je, znači, bilo nemoguće čuti Tracyja kako Hepburnici veli da je "polimorfno perverzna", da se požali kako "ne osjeća vilicu" poslije oralnog seksa jer joj je "dugo trebalo da svrši" ili da je masturbacija "seks s nekim koga voli", odnosno da se ona kljuka "valiumom" kad je nervozna i psihijatru se povjerava da ide "kontra osjećaja" ako spava s njim. Nakon premijere Woodyjeva filma, takve su primjedbe o (vođenju) ljubavi postale normalne u dostojnim nasljednicima Annie Hall, na potezu od Kad je Harry sreo Sally (1989.) Roba Reinera, preko Natjerujući Amy (1997.) Kevina Smitha do 500 dana ljubavi (2009.) Marca Webba, no srećom barem u tim postmodernim romantičnim komedijama nisu svedene na umjetno s(t)imulirani dijaloški stereotip o (sedmoj) umjetnosti i stvarima koje život čine vrijedni(ji)m življenja. Postmoderne "meta" igrarije s medijem filma u žanru startale su upravo s Annie Hall.

U ovom ostvarenju sasvim je normalno da... a) Allen preko Fellinijeva opusa zbija šale sa samim sobom i manjkom "kohezivne strukture" filma, b) Alvy zaustavlja slučajne prolaznike na ulici i pita ih što misle o ljubavi ("Sretni smo jer smo plitki!"), c) napušena Annie napusti svoje tijelo dok vodi ljubav i promatra zbivanja sa strane, d) kamera, tehnikom podijeljenog ekrana, hvata likove na individualnim seansama kod psihijatra kontrastirajući njihove perspektive, e) titlovi prevode što misle jedno o drugome i vezi, f) protagonist zaljubljen u krive žene poput Zle kraljice sudjeluje u animiranoj sekvenciji Snjeguljice.

Redatelj dobro razumije ženski rod, no Annie Hall je (autobiografska) romansa sagledana iz očišta duhovita muškarca koji "teško razlikuje stvarnost od mašte", uslijed čega njegova romansa s Annie na koncu ostaje "izvan fokusa" kao lik Robina Williamsa u Razarajućem Harryju (1997.). Lik Alvyja namjerno je tako postavljen kako bi Woody sučeljavanjem stvarnosti i mašte podsjetio da je ljubav nepredvidljiva i bolna. Stanovita tuga skrivena je ispod sanjarskih mudrosti i vrišti Annieno ime kad vicevi minu na javi. Pred kraj filma Alvy pretvara vezu u igrokaz i osigurava joj sretan ishod uskraćen paru u filmskoj stvarnosti i pravom životu kamo je Woody, na velikom ekranu i izvan njega, nastavio "natjerivati Annie".