Ponoć u Parizu: Ta dobra, stara vremena

midnight_in_parisPiše: Nisad Selimović

Sigurno ne postoji osoba na svijetu koja se barem jednom u životu nije našla zajednički jezik sa svojim životnim partnerom, ili barem onim ko bi to trebao biti. Nije riječ o svakodnevnim razmiricama, ili neslaganju gdje popiti kafu pri izlasku, nego o životnim stavovima koji itekako utiču na kvalitet života, zajedničkog života.

U jednoj takvoj dilemi, onoj za udžbenike, našao se Owen Wilson u posljednjem filmu Woodyja Allena, Ponoć u Parizu, u kojem ga pogledi na život uveliko udaljavaju od izabranice njegovog srca (a i to je upitno), i dovode u neke fantastične, nevjerovatne i fenomenalne situacije. Allen, poznat po svojim dovitljvim komedijama punim života, opet je napravio potez koji na papiru ne bi svima zazvučao prihvatljivo i efikasno – angažirao je klasičnog komičara da iznese na plećima film koji je mnogo više od puke komedije, ali ovaj mu je uzvratio na besprijekoran način.

Wilson dakle, tumači Gila, uspješnog holivudskog scenaristu koji je na odmoru u Parizu sa svojom vjerenicom Inez (Rachel McAdams). Sve na prvu izgleda lijepo i romantično, samo što u srži ništa tu ne štima. U Parizu su se, kao slučajno, zadesili i roditelji buduće mladenke koji u najmanju ruku iskorištavaju prilike da omalovažavaju svog budućeg zeta. A kao ulje na vatru, u jednom trenutku u njihov francuski odmor ulijeće iInezin bivši dečko, preobrazovani snob koji ne štedi vrijeme da bi svoj ego digao na pijedestal.

Upoznati velikane A siroti Gil samo želi da uživa u Parizu, u njegovim romantičnim ulicama, trgovima, kafeima, pa čak i kiši koja nerijetko pada. Njegova vjerenica ne vjeruje u romantiku, njen pojam odmora u Parizu se svodi na kupovinu precijenjenih komada namještaja kojima želi da opremi njihovu (buduću) vikendicu u Malibuu. Oni apsolutno nisu jedno za drugo, i svi to vide, sem njih samih.

U jednoj od šetnji gradom svjetlosti, Gila zadesi čudna situacija. Iz auta koje očito nije iz modernog vremena, veselo društvo ga poziva na vožnju i zabavu, na francuskom jeziku. On, potpuno iznenađen, prihvata i svi zajedno odlaze u kafanu u kojoj počinje upoznavati šarolik svijet, opušten i radostan, u odjeći koja također pripada nekoj drugoj eri. U kafanskoj vrevi, prilazi mu muškarac i upoznaje se: „Ja sam F. Scott Fitzgerald“, kaže mu. „Ah, imate isto ime kao..“, odgovara ... „Kao ko?“, upita ga čovjek sa brčićima. „Kao..“, zamisli se ..., i odustane od prethodne misli, jer je trenutak ranije upoznao i Zeldu, čije ime se savršeno uklapa u priču koja kao da je plod njegove mašte.

I tu sve počne. Vidite, Gil, kao i svi mi, vjeruje da je bolje vrijeme bilo nekada ranije, prije ovog sadašnjeg. On je ubijeđen da je zlatno doba Pariza, kada je tu bilo savršeno živjeti, bilo dvadesetih godina prošlog stoljeća, i on žudi za takvim gradom i životom u njemu. Baš kao što neko žudi za osamdesetim, kičastim oblačenjem i sjajnom muzikom, on prezire sve što je donio moderni život, iako je poslovno vrlo uspješan u njemu. I da, sve njegove želje su sušta suprotnost onome za čime žudi njegova buduća žena.

U nečemu što nikako ne moglo biti temom jednog ozbiljnog filma, Allen kreira svijet koji je fascinantan sam po sebi, a pri tome tvori i jednu savršenu filmsku analizu prolaznosti naših života. Njegov svijet je san svakog od nas ponaosob i bijeg iz naše apatične kože u kojoj smo zarobljeni, u trenutku u kojem smo se, ne našom voljom, našli. On svog junaka gura u njegov vlastiti san na javi, smješta ga u situacije koje su predobre sve da ih i sam smišlja i pretače u tok svog života. Njegove želje koje mu se javljaju dok šeta romantičnim, kišom okupanim ulicama Pariza, proživljava tokom noći. I tako svaku noć.

 

I sam Wilson se u nevjerovatnoj situaciju snalazi isto tako – nevjerovatno dobro. On, sa svojom izvrsnom mimikom i dječačkom naivnošću, savršeno je podnio susretanje sa velikanima doba kojem se divi: Ernestom Hemingwayem, Pablom Picassom, Luisom Bunuelom, Coleom Porterom, itd. i nijednom nije podbacio u težnji da bude potpuno prirodan u ulozi koju nije nimalo jednostavno odglumiti. Posebno kada vas vodi jedan genijalni perfekcionista kakav je Allen, kome u jednoj sekundi prolazi 48 ideja kroz glavu.

Kafa sa Titom Ponoć u Parizu je specifičan film po mnoštvu elemenata, ali je vjerovatno najluđi i najzabavniji za snimiti bio taj u kojem vam je cilj vjerno predočiti karaktere svih slavnih ličnosti koje defiluju na platnu. Direktnost i otresitost Hemingwaya, zbunjenost Picassa, lucidnost Salvadora Dalija, i tako unedogled. Doduše, teško je naći njihove savremenike koji bi dali vjeran sud da li su oni zaista bili takvi, ali Allen ih je kreirao tako da su ekstatično uvjerljivi. Teško je ne uživati u filmu sa takvom idejom i takvom plejadom poznatih ličnosti, koje sve zdušno pomažu jednom običnom čovjeku sa ljubavno-životnim problemom da nađe svoj mir.

Zamislite da se divite, recimo Maršalu Titu na sposobnosti flerta sa ženama. Odjednom se pred vama pojavi Mercedes 600 Landaulet koji vas odvuče na Stojčevac i tamo dobijete lekciju iz prve ruke. Ili da vas na Koševu rahmetli Hase uči pucati slobodnjake. Sve kao u snu, sve što ste ikada poželjeli da upitate bilo koga iz prošlosti, taj isti vam objasni uz kafu. Koga to ne bi zanimalo? Čak i na ekranu, dok gledate nekog drugog kako uživa, a Wilson vjerujte, itekako uživa, to izgleda prosto sjajno.

Allen u filmu barata sa najmanje tri različita vremenska perioda bez ikakve muke, i nijednom ne gubi konce iz svojih ruku. Na trenutke ih prepušta lucidnosti svoje osebujne glumačke postave, ali ni tada film ne gubi na svim svojim značajkama. Reditelj vam čak nudi i periode kada ste zaista u mogućnosti razviti svoj stav prema dešavanjima, što pokazuje koliki je on znalac tempiranja dramaturgije u svojim filmovima. Centralna priča ostaje u pozadini, ali je uvijek pokretač svega ostalog. A s druge strane, sve što se dešava „sa strane“, ne krade taj centralni motiv filmu, i ideja, simplificirana do kraja, dobija svoj logičan zaključak na kraju filma. Ništa nepovezano, ništa bespotrebno.

Ako vas jedan film natjera da želite da san filmskog junaka nikada ne prestane, onda, barem po mom mišljenju, taj film itekako vrijedi gledati. A da ne govorimo o najpreciznijoj životnoj lekciji koju možete dobiti iz predmeta ljubav, ispričanu iz pera i leće profesora emotivnih ljudskih odnosa, smušenog lika koji se odaziva na ime Woody Allen. Prelijep film, po bilo kojoj osnovi koja bi vam mogla pasti na pamet.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje

Prehodna
Kad noć padne na Bukurešt: Film u digestivnom traktu
Sljedeća
Argo: Posveta Hollywoodu