Blade Runner: Sanjaju li i ljudi električne ovce?

Blade Runner: Sanjaju li i ljudi električne ovce?

 

Piše: Marko Njegić

Zaključni monolog replikanta Roya Battyja o tome da je vidio stvari koje mi ljudi ne bismo mogli ni zamisliti odnosi se i na samoga Istrebljivača, njegovog redatelja Ridleyja Scotta i gledatelja. Blade Runner je početkom osamdesetih bio nezamisliv. Vidjeti stvari poput Istrebljivača (1982), jednog od najboljih i najutjecajnijih (SF) filmova svih vremena, tada nije još bilo moguće, no vidio ih je Scott, baš poput Battyja. Britanski redatelj, dotad poznat po izvrsnom Alienu, imao je viziju i imaginaciju. U Blade Runneru nismo vidjeli svemirske razarače zapaljene u vatri na rubu Oriona i C-zrake kako paluckaju u zraku pored Tannhauserovih vrata, o čemu je govorio Batty u nadahnutoj i poluimproviziranoj izvedbi Rutgera Hauera, ali jesmo dotad neviđenu budućnost na filmu, futur kinematografske znanstvene fantastike koja će nam podariti Terminatora kao njegovog zločestog brata po sintisajzerskom “tech-noiru“, zatim RoboCopa, Potpuno sjećanje, Čudne dane, Duh u oklopu, Peti element, Grad tame, Gattacu, Matrix, Ex Machinu... pa i ovogodišnjeg Blade Runnera 2049.

Istrebljivač; režija: Ridley Scott; uloge: Harrison Ford: Shean Young, Rutger Hauer, Daryl Hannah, Edward James Olmos; 1982. IMDb rejting: 8.2/10 Rotten Tomatoes rejting: 90%

U toj budućnosti vatra je periodički plamtjela iz naftnih tornjeva i potpaljivala mračno nebo, a zrake masivnih neonskih reklama na neboderima ispucavale su svjetlo(st) u beskrajnu, vječnom kišom nakvašenu noć. S blještavih reklama pokretne, pričajuće žene, futurističke gejše, gledale su leteće aute, smiješile se i obraćale njihovim vozačima. Budućnost je bila pred nama, nosila je crveni ruž za usne i sjenilo za oči boje neona. Gledali smo je u oči i nismo (i)spuštali pogled. Od početka filma redatelj pretvara gledatelja u promatrače širom otvorenih očiju.

Krupni plan oka u uvodnoj se sekvenciji suprostavlja totalu Los Angelesa 2019. godine. Plavo oko gleda spektakularnu panoramu grada, upija vizualne senzacije i ne trepće. U njemu eksplodira vatra naftnih tornjeva i gore odsjaji neonskih svjetala nebodera. Oko se “secira“ do u tančine u Istrebljivaču koji je esencijalno SF akcijski film osamdesetih, samo dublji i filozofskiji. “Je li ovo test empatije? Proširenje kapilara, tzv. reakcija neugode? Nestalnost zjenice? Nedragovoljno proširenje šarenice“, magnat Eldon Tyrell (Joe Turkel) pita policajca-istrebljivača Ricka Deckarda (Harrison Ford) kad ga uhvati u razgovoru s njegovom replikanticom zelenih očiju Rachael (Sean Young).

Trenutak kasnije, tijekom poligrafskog “Voight-Kampffova“ testa, stvorenog da izazove emocionalni odziv i razazna čovjeka od replikanta “more human than human“ izradbe, kamera nišani u Rachelino oko na monitoru, kao i prethodno u ono Leona Kowalskog (Brion James). Prilikom Royeve i Leonove posjete očnom laboratoriju Kineza Chewa (James Hong), koji izrađuje oči replikanata za korporaciju “Tyrell“, pa je napravio i njihove, Batty najavljuje završni monolog riječima “Kad bi samo mogao vidjeti što sam ja vidio 'tvojim' očima“.

Nadahnut predloškom legendarnog Philipa K. Dicka “Sanjaju li androidi električne ovce?“, Blade Runner je sav u očima, pogledu, vizualnom. Oči su prozor u njegovu dušu. One se pune suzama koje nestaju na kiši. U mitskoj “tears in the rain“ sceni s Battyjem i sjećanjem na “trenutke izgubljene u vremenu“ suze sina razmetnoga bit će oplakane kišom. Deckard će iz promatranja jedne obične fotografije ući u trag replikantici Zhori (Joanna Cassidy), i to tako što će sliku povećavati uz pomoć računala i zumirati potankosti (ne)vidljive golom oku.

“Povećaj, stani, centriraj. Odmakni se, centriraj i stani. Panoramski desno i nazad“, daje Deckard upute kompjuteru. Scott režira i kadrira “Istrebljivača“ poput Deckarda u toj sceni dajući pogled izvana (totali) i iznutra (krupnjaci) na ljudsku dušu izgubljenu u nekom budućem vremenu. Približava se likovima do krupnih planova, zaustavlja SF akciju da bi ih centrirao u egzistencijalističkom kadru punom ontoloških dubioza (biti ili istrijebiti, pitanje je sad) i trilerskih misterija (je li i Deckard replikant?), odmiče se od njih i pronalazi detalje u njihovu oku kao odrazu šire panoramske “neo(n)-noir“ slike filma koji traga za prirodom čovječnosti i identiteta na prijelazu humanog u replikantsko i natrag, traži ono nešto ljudsko ili čak “ljudskije (od ljudi)“.

Obraćajući se svome stvoritelju, biomehaničkom bogu Tyrellu, “prodigal son“ Batty vapi “Želim više života, oče“, nezadovoljan rokom trajanja replikanata od samo četiri godine, a što je malo vremena za pohranu svih iskustava, premda su ona intenzivnija, ako ne i posve legitimna kao tuđa, ali bi mogla biti ukoliko replikant toga nije svjestan. Međutim, jest, odnosno postaje svjestan. “Mislim, dakle jesam“, citira Descartesa replikantica Pris (Daryl Hannah), Battyjeva ljubav, a on proklamira “nismo računala, mi smo tjelesni“ kad posjete genetskog projektanta Sebastiana (William Sanderson) koji pati od iste bolesti - ubrzanog starenja.

Ako replikanti isprve i ne znaju što su, poput Rachael, oni znaju što hoće. Žele trajati, živjeti život koji im je dan, doživjeti prava sjećanja i emocije, postojati, zapravo proživjeti nešto i stvoriti vlastite stvarne uspomene, ne samo proživljavati nečije druge, zamišljene, iz moždanih umetaka kao podloge za njihove osjećaje, snove, čitav identitet. Realistične uspomene i snovi, koje redatelj stvara likovima poigravajući se dihotomijom otvorenog i zatvorenog oka, prelijevaju se s ove strane ekrana u stvarno, nezaboravno sjećanje gledatelja na jedan od najsnolikijih filmova u povijesti.

Zahvaljujući Vangelisovoj transcedentalnoj glazbi, sintisajzerskom bluesu futura, svim onim “pričama o budućnosti“ (“Tales Of The Future“), “sjećanjima zelenog (oka)“ (“Memoirs Of Green“), “snovima o glazbi“ (“I Dreamt Music“) i “suzama na kiši“ (“Tears In The Rain“), “Blade Runner“ se može gledati zatvorenih očiju i sanjati. “Sanjao sam muziku“, kaže Deckard budeći se iz kratkog sna dok je Rachael prebirala po klaviru sjećanja. Sanjaju li i ljudi električne ovce? Odgovor je ostavljen pod jastukom.

San o jednorogu

Istrebljivač je pun simbola i alegorija. Najzanimljiviji lik filma Batty u finalu postaje biomehanički spoj Adama (prvi i najsavršeniji muški primjerak replikanta), palog anđela Lucifera (protjeran s neba, tj. “pao“ na Zemlju iz svemira, “vanjskih kolonija“) i Isusa sa zabijenim čavlom u ukočenoj ruci kao signalom skore smrti. S druge strane, Deckard je spoj “noir“ detektiva iz futura, prigušenog romantičara Ricka Blainea (Casablanca) i akcijskog “macho“ policajca osamdesetih. Šef u izvedbi M. Emmetha Walsha naziva ga “pokretnom klaonicom“ nakon što brutalno “umirovi“ Zhoru u jednoj od audiovizualno impresivnijih scena filma. Je li Deckard replikant ili ne, nije precizirano, no pitanje visi u zraku. Rachael ga pita je li na sebi napravio “Voight-Kampff“ test. Nije, bar ne koliko mi znamo, ali sanja jednoroga kojeg mu u obliku origamija ostavlja na poklon misteriozni Gaff (Edward James Olmos), usput ostavljajući mogućnost za nastavak, snimljen, evo, 35 godina kasnije. Drugi dio Denisa Villeneuvea kao da je najavljen sa scenom u terminacije Zhore koja će izdahnuti u izlogu butika posuta umjetnim snijegom.

Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija

Prehodna
Pogled u prošlost: "Almost Famous"
Sljedeća
Pogled u prošlost: "The Major"