Religijske konotacije i prezasićen film

Religijske konotacije i prezasićen film

Piše: Sead Vegara

Paul Verhoeven je nakon dva filma urađena u rodnoj Nizozemskoj dobio priliku da radi u Hollywoodu. To se desilo prje nekih 30 godina, a da historija ima čudan način ponavljanja mogli smo se uvjeriti 2014. José Padilha je poput Verhoevena imao zapažene filmove u svom Brazilu i time je dobio pozivnicu za Hollywood. Oba reditelja su imala isti ispit –film RoboCop, samo što je Nizozemac položio taj ispit desetkom, a Brazliac će morati na popravni.

Najstariji holivudski trik sastoji se u tome da staroj priči daš novo ruho.

Samo uspješni filmovi se ponovo snimaju. Nikad nisam shvatio zašto. Ne znam nijedan slučaj da je nova verzija isto onoliko dobra kao prvobitni film. Nema te formule koja bi nekome omogućila da ponovo stvori onu jedinstvenu privlačnost koja je doprinijela da neki film bude uspješan. Trebalo bi da bude obrnuto. Baš neuspjelim filmovima, onim zasnovanim na dobrom materijalu, koji su iz razloga nastalih utjecajem vremena, mjesta ili okolnosti, jednostavno nisu dobro prošli prvi put, trebalo bi pružiti i drugu šansu.

                                                                                                   John Huston ("Otvorena knjiga")

 

RoboCop Režija: Paul Verhoeven; uloge: Peter Weller, Nency Allen, Kurtwood Smith; 1987.

Čovjek i tehnologija kao i opsesija za onim najružnijim u ljudskoj prirodi –potrebi za ubijanjem i uništavanjem živih bića, su za nizozemskog reditelja Paula Verhoevena bili od izrazitog značaja pri radu na svojevrsnom akcionom sf-u poznatom pod nazivom RoboCop. Naravno, neki će Verhoevenu prikačiti i religijske konotacije sa Kristom i sakaćenjem glavnog protagoniste Alexa Murphyja (Peter Weller), kao i sam kraj filma u kojem Weller kao Robocop „hoda po vodi“. Sve to u stranu, RoboCop ostaje kao izdatak žanra koji od svog pojavljivanja u kinima davne 1987. pa do danas uživa kultni status. Možda i ne toliki kultni status poput nekih drugih uspješnica sa kraja osamdesetih (Die Hard, 1988.), ali svakako dovoljno velik da su se holivudske glavešine sjetile da u novom mileniju ponovo ispričaju priču koja je za to vrijeme imala znatan utjecaj.

Verhoeven svoju priču vodi na zanimljiv način uvodeći nas u film sa TV vijestima prekidanim reklamama za najnovije medicinske proizvode, društvene igre, koje će odrediti tri trećine filma. Upravo je takav način ono što vam odmah privuče pažnju i iako se može učiniti, sa ove distance posmatran film iz kasnih osamdesetih, kao pomalo jeftino i otrcano. Kako god, uvuče vas u priču i onda do izražaja dolaze rediteljevo umijeće u kreiranju svijeta u kojem zlikovci iz proste zabave i dosade masakriraju policajca Murphyja (Weller) na očigled njegove partnerice Lewis (Nancy Allen). Zlokobni i diabolični negativac Clarence kojeg je na zaista maestralan način porteretirao Kurtwood Smith, svojim performansom jednostavno nadmašuje svoje kolege. I Weller i Allenova su odigrali odlično, ali je upravo Kurtwoodova ineterpretacija ljigavog negativca ta zbog koje poželite da pogledate film ponovo.

Ono što je trebalo da bude rutinska operacija privođenja nekolicine „loših momaka“ pretvorilo se u maskar iz kojeg će Murphy ipak izaći živ, ali u vidu kiborga koji će kao najnoviji dodatak policiji Detroita provoditi pravdu na ulicama. Wellerov pristup ulozi Robocopa, njegovo „robotsko kretanje“, izgovor, i sve to povremno prikazano iz njegove vizure su stvari koje je Verhoeven savršeno uklopio u film, a da nije pretjerao sa detaljima u kojma bi Wellerova interpretacija ispala loše bez prijeko potrebne empatije sa likom Robocopa. Fanovi akcije mogu zažmiriti na jedno oko i lagano ignorisati neka dublja značenja filma (u biti je to priča o „uskrsnuću čovjeka u mašinu“ koji će da spasi čovječanstvo od nedaća i zlih; u ovom slučaju grad Detroit u nekoj neodređenoj budućnosti) i jednostavno se opustiti i uživati u pucnjavi, specijalnim efektima i eksplozijama. Potpuno je drugačiji doživljaj gledati remake.

 

RoboCop Režija: José Padilha; uloge: Joel Kinnaman, Gary Oldman, Michael Keaton, Jackie Earle Haley; 2014.

Nakon dva zaista kvalitetna akciona uratka u rodnom Brazilu, riječ je o filmovima Elite Squad 1 i 2, reditelj José Padilha je dobio pozivnicu u veliku ligu. Priliku da pokaže svoj talenat, Padilha je radeći na reamkeu RoboCopa ispustio kroz prste dozvoljavajući producentima da diriguju kompletnim filmom i moglo bi se reći da se pomalo i podsmjehuje, da ne kažemo podilazi publici, zaključujući film riječima „...i zato je Amerika najveća država na svijetu!“ Svakako, neko bi rekao da se Padilah prodao, ali najvrovatnije je i sam uvidio da ne može istjerati svoje pa je odlučio da se zeza. Malo je tu onog Padilhe koji je upravljao Elitnom postrojbom u svakom mogućem smislu, od scenarija, režije, kamere, glumaca. Ovo je Hollywood i ovo je skupi holivudski blockbuster koji se neće isplatiti. Ili možda hoće? To ostaje da se vidi, a razlozi zbog kojeg je film loš su i više nego očiti.

robocop-2014Priča je, razumije se, morala biti promijenjena i dotjerana, ali do te mjere da je lik Murphyjeve (Joel Kinnaman) partnerke Lewis sada muškarac Afroamerikanac (Michael K. Williams), odonosi sa suprugom i sinom potpuno stavljeni u bitnu perspektivu (u originalu nakon što postane Robocop nema pomena od porodice, osim u jednoj sceni), prisutnost doktora (Gary Oldman) i njegov odnos sa Murphyjem, sve to odaje osjećaj prezasićenosti. Jedini ženski lik koji dolazi do izražaja je Murphyjeva supruga (Abbie Cornish) koja ipak djeluje pogubljena u cijelom tom neredu. Doduše, tako i treba da izgleda samo što od snažnog lika Lewisove (Nancy Allen) iz originala nije ostalo ništa. Scenaristi su se sjetili da je pretvore u muškarca koji ima malu i nezapaženu rolu. Možda i najbolji detalj u filmu jeste njegova reakcija kada on i Murphy uđu u ured kod dvojice korumpiranih policajaca.

Ne želeći da upropastim najbolji fol u filmu prepričavajući ga za one koji nisu vidjeli trailer ili pogledali film neka ovo ostane nedorečeno.

Kao i u originalu, počinje se sa TV emisijom koju vodi prezenter Novak (Samuel L. Jackson) i izvještavanjem iz svijeta, barem kriznim područjima poput Teherana, gdje su na snazi roboti koji kontrolišu populaciju. Slažem se da uvod u film treba biti primamljiv, nešto što će vas zaintrigirati da nastavite sa gledanjem, ali isto tako i opravdan što nažalost nije slučaj sa RoboCopom. Dobar CGI i ekspolozije. Također, bespotrebne scene u kojima prikazuju šta je ostalo od jadnog Murphyja nakon što su ga pretvorili u Robocopa su više nego degutantne. U samom zapletu su multinacionalna korporacija OmniCorp koja se bavi proizvodnjom robota (dronova) koji su tu da bi očuvali mir u svijetu i pokušaji njihovog glavnog čovjeka Raymonda Sellersa (Michael Keaton) da se izbori za zakon koji će mu dozvoliti da svoje robote uvede na američko tržište kako bi služili opštem dobru američkog naroda.

Radnja se i ovdje odvija u Detroitu u bliskoj budućnosti samo ono što stoji na putu izglasavanja tog zakona jeste senator Dreyfuss (Zach Greiner) koji ne vidi smisao u tome da mašina može da odlučuje o tome da li treba povući okidač pištolja. Šansu da poradi na sprovedbi zakona u bliskoj budućnosti mu daje uporavo Murphy koji biva smrtno ranjen i time ozbiljan kandidat za eksperiment stavljanja čovjeka unutar mašine. Tu tranziciju će omogućiti doktor Dennett Norton (Oldman), a Murphy će se vratiti „u život“ suprotno od Petera Wellera iz originalnog filma sa svim sjećanjima i Kinnamanova interpretacija je neuporedljiva u odnosu na Wellerovu. Transformacija Keatonovog lika je također neuvjerljiva, mada je tokom filma Keaton odličan. Jedinu prolaznu glumačku ocjenu bi mogao dobiti Jackie Earle Haley jer se primjeti da se glumac unio u ulogu. Bilo kako bilo, reditelj José Padilha je posustao u svom prvom pokušaju u holivudskoj tvornici snova i pitanje je da li će uopšte dobiti drugu šansu.

  Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
Prethodna
Toy Story: Omiljeni pikselizirani likovi
Sljedeća
Pogled u prošlost: "Inglorious Basterds"