Blade Runner 2049: Snimiti nastavak kultnog klasika?

Piše: Sead Vegara

Odgovor na pitanje iz samog naslova „Da li je moguće snimiti nastavak kultnog klasika?“ leži upravo u još jednom pitanju: „Kome uopšte treba nešto što se nastavlja na unikat?“. Unikat u pitanju ovdje je cyber punk neo noir Blade Runner (Istrebljivač) reditelja Ridleya Scotta iz 1982. godine. Film je to koji je išao daleko ispred svog vremena, neshvaćen u početku, ali prolazećim vremenom stekao kultni status, čak i proglašen jednim od najutjecajnijih filmova ikad. Sada, snimiti nastavak nečega takvog, godinama neokaljanog i nedostižnog... Sama pomisao na nastavak predstavlja blasfemiju. To je isto kada bi se snimila Casablanca 2 ili Gone With the Wind 2 (Prohujalo s vihorom 2). Ali, kako Hollywoodu ništa nije sveto, tako su određeni holivudski moćnici, producenti željni neizmjernih, neograničenih, nevjerovatnih količina novca, a možda i iz zamisli da im se ime upiše u historiju pokretnih slika kao onih koji su imali (presudni) utjecaj na kinematografiju, jer obično je takav slučaj sa pokušajima stvaranja ponovne neprocjenjive autentičnosti, odlučili da je ispravno dirati u svetinju kakva je Blade Runner.

Blade Runner 2049; režija: Denis Villeneuve; uloge: Ryan Gosling, Harrison Ford, Jared Leto, Ana De Armas, Robin Wright, Sylvia Hoeks; 2017. IMDb rejting: 8.6/10 Rotten Tomatoes rejting: 88%

Sam autor romana Da li androidi sanjaju električe ovce? Philip K. Dick, djela koje je derivirano u scenarij za film naziva Blade Runner, jedan od najpriznatijih pisaca SF-a, Hollywoodu je dugo bio “ispod radara“ iako je roman nastao još davne 1968. Tek devedesetih godina prošlog stoljeća i početkom novog milenija Dickova djela će početi da se pretaču, nekad sa više (Total Recall), nekad sa manje uspjeha (Paycheck) u holivudske blockbustere i istinski vrijedna SF ostvarenja. Dick nije dočekao premijeru filma 1982. jer je umro nekoliko mjeseci prije, ali bi bio ponosan na Scottovo remek-djelo. Ridley Scott ne samo da je snimio, iako praktično na početku karijere, najbolji film u svojoj (kasnije bogatoj) filmografiji (prije toga se također upisao u historiju kao reditelj koji je uspio okruniti i stvoriti svojevrsni subžanr SF-a sa filmom Alien; naučno-fantastični horor), već toliko kompleksno djelo koje za sobom povlači neviđen broj (filozofskih) pitanja o samoj ljudskosti, umjetnoj inteligenciji, životu i smrti.

Teme koje je Scott provukao kroz film, kao prvo u scenariju Davida Peoplesa i Hamptona Fanchera, nadogradivši ga izuzetnim vizualnim stilom, uz do tada neviđenu scenografiju i produkcioni dizajn (poznati konceptualni umjetnik Syd Mead je bio jedan od savjetnika), složile su se u nevjerovatnu (ne)savršenu sliku svijeta budućnosti. Iz tadašnje persektive (1982) taj svijet budućnosti je Los Angeles 2019. u kojem na ulicama haraju odbjeglo četvero replikanata (androidi stvoreni za borbu i užitak), a zadatak da ih pronađe i “umirovi“ dobija Rick Deckard (Harrison Ford), blade runner u penziji. Onima koji nisu pogledali Blade Runnera (ako ima i takvih), ovo kratko napisano će biti dovoljno za poticaj da se upuste u avanturu gledanja filma, a onima koji jesu svakako neće biti na odmet da obnove gradivo.

U Hollywoodu se (gotovo) uvijek snimanje nastavaka svodilo na cijeđenje što više novca od pokušaja od franšize, a snimiti nastavak koji će ako ne nadvisiti original, onda barem stajati rame uz rame sa njim, pošlo je za rukom tek rijetkima. Coppoli sa Kumom 2, Cameronu sa Aliensima (iako nije snimio prvi dio) i Terminatorom 2, Empire Strikes Back (kao nastavak Ratova zvijezda) te naravno CGI animirani Pixarov Toy Story 2. Slučaj sa nastavkom Blade Runner 2049 takav je da nešto nezamislivo, neviđeno, nevjerovatno i neprocjenjivo postignuto sa nečim što se (ipak?) nije smjelo dirati. Uz svu originalnost priče nastavka, detalja koji su znalački utkani u narativ povezujući sve one stvari iz prethodnika na način da jednostvano ne možete da dođete do daha prateći naraciju u filmu opet ostaje izvjesnih nemogućnosti ponovnog reprodukovanja onakve “snolike mistike“ kakvu je imao prethodnik.

Istina, nastavak ne može da ne bude mističniji od onoga kako je osmišljen, ali odaje utisak da su možda scenaristi Fancher i Michael Green toliko to potencirali i iako se nisu izgubili na tom putu nisu uspjeli u potpunosti. Doduše, “snoliki“ izgled Scottovog originala oponašali su mnogi od pojave filma početkom osamdesetih, ali je reditelj Denis Villeneuve (Sicario, Arrival) odgovoran za režiju nastavka pretočio scenarij u iznimne pokretne slike samo sa sebi svojstvenom osebujnošću vizualnog izraza potpomognutog i izvanrednim radom direktora fotografije Rogera Deakinsa.

Priča se, dakle, nastavlja 30 godina nakon one iz originala, a novi blade runner, LAPD policajac K (Ryan Gosling), sada već jasno replikant (skin job kako mu se pogrdno obraćaju u policijskoj centrali), što opet razotkriva „neke misterije“ iz originala, dolazi do otkrića koje bi cijelo čovječanstvo moglo baciti u kolaps. Njegova nadređena (Robin Wright) mu zapovjeda da temeljito istraži slučaj i da ga drži u tajnosti, dok K istražujući polako otkriva detalje koji ga malo po malo odvode do Ricka Deckarda (Ford), bivšeg blade runnera koji je nestao prije 30 godina.

Svakako, nastavak Blade Runner 2049 ostaje zagonetan tokom cijelog svog trajanja od dva sata i 43 minute, te vam se u poprilično sporom ritmu filma toliko trajanje može učiniti i predugačkim. Ali, ono što svojski uspijeva reditelju Villeneuveu jeste održavanje pažnje gledatelja stalnim maštovitim obrtima i iznenađenjima da je to jednostavno majstorski urađen posao i dokaz da je Blade Runner 2049 dostojan nastavak originala iz 1982.

Prethodna
Victoria and Abdul: Kraljica Victorija liječi dosadu
Sljedeća
Stronger: Mnogo više od puke blockbusterske zabave