Good Morning, Vietnam: Tragikomedija u eteru

Good Morning, Vietnam: Tragikomedija u eteru

Piše: Marko Njegić

“Gooooood Morning, Vietnammmmmm“. Zarazni uzvik Robina Williamsa u ratnoj komediji Dobro jutro, Vijetname (Good Morning, Vietnam, 1987.) nakon svih ovih godina još uvijek ne izlazi iz ušiju, ali i očiju. Svaki put kad čujemo ove riječi, smjesta zamišljamo Williamsa za mikrofonom na američkom vojnom radiju u Sajgonu. To je jedna od najnezaboravnijih slika osamdesetih i Williamsove karijere koju je lansirao upravo Dobro jutro, Vijetname. Film Barryja Levinsona (Kišni čovjek), inspiriran istinitom pričom o radijskom voditelju i “glasu Sajgona” Adrianu Cronaueru, bio je prijelomna točka za Williamsa. Nominiran za Oscara i Zlatni globus, Williams je s Good Morning, Vietnam konačno postao filmska zvijezda, pronašavši u priči i liku savršen materijal za demonstraciju svoga komičarskog i glumačkog talenta.

Dobro jutro, Vijetname; režija: Barry Levinson; uloge: Robin Williams, Forest Whitaker, Bruno Kirby; 1987.

IMDb rejting: 7.3/10

Rotten Tomatoes rejting: 89%

Naime, Croanuer je stigao u Sajgon 1965., netom prije nego što će rat u Vijetnamu eskalirati, a toj eskalaciji on će posvjedočiti iz prve ruke. Vođenju radijske emisije Cronauer je pristupio na svoj specifični humoristični način, počevši od pozdrava “Dobro jutro, Vijetname!” do puštanja rock glazbe i sarkastičnih komentara. Stvarnu situaciju je nastojao okrenuti na šalu, ali nije bježao od istine rata, boreći se humorom protiv ratovanja i obraćajući se vojnicima, bio njihov glas dok bi oštrim satiričkim žalcima podbadao američku političku i vojnu vrhušku kao glavne krivce za Vijetnam, uključujući i sprdnju na račun budućeg američkog predsjednika Richarda Nixona, što se nekim njegovim pretpostavljenima nije svidjelo.

Tijekom druženja s Vijetnamcima i susreta s mladim američkim vojnicima, Cronauer je uvidio sav besmisao i posljedice rata, sazrijevši kao osoba i postavši mudriji. Dobro jutro, Vijetname je sagradio most između “stand up comedy” Williamsa i Williamsa kakvog poznajemo iz filmova Društvo mrtvih pjesnika, Kralj ribara, Kapetan Kuka, Dobri Will Hunting... Kad vidimo Cronauera kao učitelja engleskog u Vijetnamu, to je Dead Poet’s Society u povojima, a njegovo simultano igranje više uloga tijekom dugačkih monologa za mikrofonom, oponašanje drugih i rapidno mijenjanje naglasaka, svojevrsni je poligon za Aladdina i Taticu u suknji.

Improvizacijsko komičarsko “stand up” iskustvo Williams je efektno iskoristio u ulozi radijskog voditelja, ponašajući se kao da je na pozornici samo što je ovdje nastupao pred nevidljivom publikom (slušateljima), da bi usput u tom procesu sazrio kao (dramski) glumac, istovremeno sa sazrijevanjem lika kojeg tumači. Ima nekih scena kad Williams izgleda kao da plače kroz smijeh, svodeći cijeli Good Morning, Vietnam. Balans između komedije i drame njegov je forte, kao i Levinsonu (Restoran), a u ovom filmu prvi put je dobio priliku biti humorističan i senzitivan, nerijetko i u razmaku od par sekundi.

Također, Dobro jutro, Vijetname je postavio “template” za Williamsove likove koji isijavaju humanost i ustrajavaju kao ljudi, prkoseći autoritetima i odbijajući se ukalupiti u striktne “by the book” društvene kodove. Sve to je odlično odgovaralo antiestablišmentskom liku i filmu uperenom kontra vojnih autoriteta. “Ovaj čovjek je prokleto subverzivan”, kaže netko za Cronauera, što se može primijeniti i na sam film. Good Morning, Vietnam bio je krajnje drukčiji vijetnamski film osamdesetih, u opreci s Rambom II, Nestalima u akciji i vršnjačkim Full Metal Jacketom.

Levinson u Vijetnamskom ratu nije tražio ratnu akciju, već gorkoslatku tragikomediju, nadahnuvši se “M*A*S*H-om”, a Vijetnamci poput lijepe Trinh (Chintara Sukapatana) u koju se Cronauer zaljubljuje, njezina brata Tuana (Tom. T. Tran) i još nekih lokalaca radije su prikazani kao ljudi umjesto “me love you long time” karikature i isključivi crno-bijeli negativci/neprijatelji Amerikanaca. Iako finalni prijelaz iz komedije u ozbiljnu dramu djeluje kao da je razmjerno naglo izveden, srce filma je na pravoj strani i kad pokušava nasmijati gledatelja i navesti ga na razmišljanje, a najsnažnije kuca u sceni Cronauerova susreta s mladim američkim vojnicima preplašenih očiju pred njihov odlazak u bitku odakle se mnogi neće vratiti. Nakon toga Cronauer na radiju pušta pjesmu “What a Wonderful World” Louisa Armstronga kojom Levinson pokriva sjajnu antiratnu montažu Vijetnama s kojom je film mogao završiti. Goodbye, Vietnam.

Whitaker i Kirby

Pamtljive sporedne uloge u filmu ostvarili su Forest Whitaker, Bruno Kirby i Cu Ba Nguyen.

Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija

Prehodna
Pogled u prošlost: “My Blueberry Nights“
Sljedeća
Ratatouille: Razum kaže jedno, srce drugo