Piše: Marko Njegić
Razmjena poslovnih kovčega i značajnih pogleda između Toma Cruisea i Jasona Stathama u urbanom akcijskom krimi trileru Collateral (2003) može podsjetiti na onaj godinu dana raniji mimoilazak Arnolda Schwarzeneggera i Dwaynea "The Rock" Johnsona u filmu Dobrodošli u džunglu. Stari dobri Schwarzenegger simbolično je predao štafetu mlađem Johnsonu i rekao mu "Have fun". Međutim, redatelj Michael Mann (Posljednji Mohikanac, Probuđena savjest) radi inverziju i mlađi Statham predaje "štafetu" starijem Cruiseu uz dodatak "Enjoy L. A.". Mann je bio vizionar i prepoznao je da je Cruise u akcijskom uzletu nakon Mission: Impossible 2 i Minority Report. Podsjetimo, Cruise je tek sredinom dvijetisućitih postao prava akcijska zvijezda, snimivši od 1986. do 2000. samo tri akcije (Top Gun, Dani groma, Nemoguća misija).
Collateral; režija: Michael Mann; uloge Jamie Foxx, Tom Cruise, Jada Pinkett Smith; 2004.
IMDb rejting: 7.5/10
Rotten Tomatoes rejting: 86%
No, Collateral nije Cruiseov novomilenijski akcijski blockbuster na kakve smo naviknuti, prije je inverzija Cruiseova akcijskog blockbustera ili čak "anti-Cruise movie". Naime, u svojem posljednjem velikom filmu, još uvijek neprepoznatom modernom klasiku, Mann je subvertirao glumčev imidž (akcijskog) heroja i pretvorio ga u nominalnog negativca. Uzme li se u obzir i Intervju s vampirom, nije ovo bio prvi put da Cruise glumi "negativca", ali Lestat nije bio tako mračan kao Vincent, plaćeni ubojica, sociopat i nihilist, štoviše, Mann je u Collateralu dao megazvjezdanom glumcu vjerojatno najmračniju (i ponajbolju) ulogu karijere poslije Magnolije i Oči širom zatvorene.
Ne čujete svaki dan Cruisea kako izgovara sarkastične "one-linere" ("Ubio si ga!? Ne, meci i pad su ga ubili...") i filozofsko-nihilističke rečenice a la "Milijuni galaksija, stotine milijuna zvijezda i točkica na jednoj u treptaju, to smo mi, izgubljeni u svemiru. Policajac, ti, ja... Tko primjećuje?" Subvertirao je Mann i akcijski žanr: netko bi u prvih desetak minuta mogao pomisliti da će gledati romantičnu komediju kad taksist Max (Jamie Foxx), možda i najneobičniji protagonist nekog redateljeva filma, flertuje s putnicom Annie (Jada Pinkett Smith) otkrivajući joj svoje želje i snove koje sniva dok životari vozeći taksi.
Taj segment mogao bi biti najsavršeniji romantični kratkiš da se odvoji od ostatka. Konačno, Mann je subvertirao i klasičnog mannovskog lika striktne i manijakalno pedantne poslovne etike. Jer Vincent je istovremeno protagonist i antagonist, predstavljajući obje strane istog novčića. On je i Frank iz Lopova i Vincent Hanna i Neil McCauley iz Vrućine, kronični usamljenik i izopćenik koji, pak, nema neku svoju Jessie ili Eady da barem prividno prikrije tu usamljenost i izopćenost. Definitivno postoji razlog zašto Cruiseov plaćeni ubojica ima sijedu kosu i nosi sivo odijelo s istobojnom kravatom koje kao da mu je osobno skrojio Tom Ford, izgledajući "skockanije" i od Roberta De Nira u Heat.
Vincent je sve samo ne crno-bijeli lik i on ima sličnosti s antiestablišmentskim akterima drugih filmova izvan Mannove filmografije, recimo Tylerom Durdenom iz Kluba boraca i Morpheusom iz Matrixa, u smislu kako pokušava probuditi uspavanog Maxa i razotkriti njegovu i našu stvarnost. To je stvarnost otuđenog novog milenija u kojem malo toga ima smisla i ljudi su samo točkice u treptaju svjetala velegrada ispod zvjezdanog nebeskog svoda, od ulične rasvjete na praznim cestama, gdje možete sresti i kojota (iznimno poetičan trenutak), preko neona noćnih klubova do osvijetljenih poslovnih nebodera, a baš tu se, nimalo čudno, odvija najveći dio filma.
Preuzevši štafetu od Taksista, Istrebljivača pa i Vrućine, Collateral je utjecao na egzistencijalističke novomilenijske filmove o usamljenosti i izolaciji kao što su Her i Locke, ali i akcijske trilere s bliskim revolverašenjima i tučnjavama u klubovima poput Johna Wicka, uz tu razliku da junak Keanua Reevesa nije razgovorljiv kao Vincent niti promišlja egzistenciju tako duboko poput njega. "Sedamnaest milijuna ljudi. Peto najveće gospodarstvo na svijetu i nitko se ne poznaje. Čitao sam o tipu koji uđe u podzemnu i umre. Šest sati se vozio podzemnom prije nego što je itko primijetio njegovo tijelo kako kruži po L. A.-u, a ljudi sjede i izlaze pokraj njega. Nitko ne primjećuje", govori ogorčeni Vincent, tip sa zanimljivim pogledom na svijet koji uspijeva u konačnici izazvati simpatije gledatelja.
"Moramo izvući najbolje od toga. Improvizirati, prilagoditi se okolini, Darwin, sranja se događaju, ‘Knjiga promjene‘, što god, čovječe...", smatra on. Njegovu filozofiju preuzeo je i Mann, vizionarski se prilagodio novomilenijskoj okolini i improvizirao, odnosno eksperimentirao kad je film većinski snimio digitalnom tehnologijom ("high definition digital video") umjesto na filmskoj vrpci, kao prvi holivudski redatelj koji je to učinio i najavio novi trend. Akcijski triler sjecište je dviju era kad je (ne samo) Mann u pitanju i spaja staro i novo, žanrovsko i umjetničko, odvijajući se u istom L. A. svemiru kao Heat, ali devet godina kasnije i djeluje kao smjena generacija, što je simbolizirano scenama njihova početka i završetka (Neil ulazi u priču silazeći s vlaka, a Vincent u vlaku izlazi iz priče).
Digitalna fotografija daje filmu dokumentaristički "feel" koji se sve snažnije osjeća na svako novo gledanje. Collateral je puno više od akcijskog trilera – dokumentarac o novomilenijskoj urbanoj osamljenosti i izoliranosti. Malo tko to primjećuje.
Svaki sa svoje strane zakona
Jedna od najboljih scena u filmu je jazz i Miles Davis scena. Upečatljive sporedne uloge ostvarili su Javier Bardem i Mark Ruffalo u ulogama likova koji su svaki sa svoje strane zakona. Zanimljivo je da su za uloge Vincenta i Maxa razmatrani Russell Crowe i Adam Sandler.
Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija
