Piše: Sead Vegara
Kada sa ove distance promatrate film američkog reditelja Roba Reinera A Few Good Men (Malo dobrih ljudi, 1992), trideset i četiri godine nakon premijere, a gledate ga jednom godišnje već unazad decenijama, sve više shvatate koliko je to stručno i zanatski osmišljen i realizovan film. Ono što vam se isprva činilo kao skup scena serviranih oko sekvenci sa maestralnim, jednim i jedinstvenim Jackom Nicholsonom, godinama je srastalo i sjedinlo se u fan-tas-ti-čnu vojnu sudsku dramu.
Sada već pokojni reditelj Rob Reiner, sa piscem Aaronom Sorkinom na osnovu čije drame je napisan scenarij, prerađivao je i dotjerivao scenaristički predložak do te mjere da je sve bilo “fino ispolirano i zategnuto“. Svaka replika na svom mjestu, svaki dijalog i svaka reakcija istinita, a još k tome i odigrano pred kamerama sa glumcima koji znaju da se sva profesionalnost i uvjerljivost može izraziti jednim migom glumčeve desne obrve. Pomenutog Nicholsona nema pretjerano puno u kadru, ali kada se pojavi dominira. Prosto i jednostavno, njegova prisutnost daje dodatnu težinu samoj ulozi, te na koncu i filmu, koji je toliko dobro ostario da je to nevjerovatno. Da bi Nicholsonova igra došla do izražaja, tu svakako u kontekst treba staviti i veoma dobro raspoložene i uvjerljive Toma Cruisea i Demi Moore, koji u biti nose film. Cruise kao samodopadni i narcisoidni mornarički poručnik Daniel Kaffee, te Moore kao njegova nadređena komandantica Joanne Galloway.
Na samom početku dobijamo uvid u slučaj oko kojeg će se razviti cijela radnja filma. Dvojica marinaca, Harold (Wolfgang Bodison) i Louden (James Marshall), sprovede disciplinsku mjeru “Code Red“ nad svojim kolegom Williamom (Michael DeLorenzo), ali se sve završava tragično i Will umire. Slučaj dolazi mladom Kaffeeju (Cruise), čija je specijalnost brzo i efikasno rješavanje slučajeva, sa nagodbama i bez skoro ikakvog truda.
Galloway (Moore) ga ipak uzdrma i natjera da se zamisli zašto bi jednom advokatu bez imalo iskustva u parničenju dodijelili slučaj ubistva (da nikad ne dođe pred sud i porotu?). Kaffee će pak pokrenuti par moždanih ćelija i shvatiti šta je pred njim, te će se sa Galloway i kolegom i saradnikom na slučaju Samom Weinbergom (Kevin Pollak) otisnuti u Guantanamo da istraži slučaj, gdje će se sresti sa pukovnikom Nathanom R. Jessepom (Nicholson).
Scena u kojoj se upoznaju sa Jessepom, kao i ona ručka, te naposljetku samo finale i kultna rečenica: “You can't handle the truth!“, same za sebe odaju utisak Nicholsonove veličine i grandioznosti njegove glumačke igre. Pripreme za suđenje koje sprovode Kaffee, Galloway i Weinberg, djeluju i izgledaju kao da su urađene u stilu “montaže treninga“ iz Rockyja (1976). Samo suđenje predstavlja svu moguću majstoriju reditelja Reinera, koji zna kako raditi sa glumcima i kako iz njih izvući najbolje pred kamerama. Legenda kaže da je u finalu u sudnici Nicholsonov lik imao dugačak monolog, dok je kamera snimala izraze lica ostalih protagonista, a glumac ponavljao masu puta i to uvijek sa istim intezitetom i uvjerljivošću, te je Reineru omogućio da raskadrira scenu na najbolji mogući način. Nenadmašni Jack.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
