John Wick: Došao je tiho i ušao u legendu

John Wick: Došao je tiho i ušao u legendu

Piše: Mirnes Alispahić

Došao je tiho i ušao u legendu. Tako je glasio slogan ispisan na prednjim koricama petparačkih romana o fiktivnim avanturama samozatajenog zubara, kockara i revolveraša Doca Holidaya, koji je lutao Divljim zapadom kako bi pretekao smrt, onu u krevetu i bez čizama, i umro na nogama. Otprilike je tako i John Wick došao tiho i ušao u legendu.

Ne postoji savršenstvo – filmsko. Ali zato postoje savršeno i do perfekcije smišljeni filmovi. Nije se rodio taj koji je snimio savršen film u svim detaljima. Ima dobru kameru, odličan scenarij, fe-no-me-nal-nu glumu, produkcioni dizajn je bravurozan, ali (uvijek to smiješno „ali“) režija je tanka. Postoje zato savršene filmske trilogije.

IMDb rejting: 7.4; 7.5; 8.0/10

Rotten Tomatoes rejting: 86%; 89%; 90%

John Wick/John Wick: Chapter 2/John Wick: Chapter 3 – Parabellum; režija: Chad Stahelski & David Leitch/Chad Stahelski; uloge: Keanu Reeves, Michael Nykvist, Alfie Allen, Willem Dafoe, Ian McShane, John Leguizamo, Lance Redick/Laurence Fishburne, Riccardo Scamarcio/Halle Barry, Mark Dacascos, Anjelica Huston; 2014, 2017, 2019.  

Scenario Dereka Kolstada o plaćenom ubici u srednjim šezdesetim, koji se povukao iz posla, a onda se silom prilika vratio u igru, na prvi pogled nam donosi prežvakanu priču. Zapravo, i na drugi jer ipak, budimo iskreni, filmovi o osvetniku koji tamani talase neprijatelja kako bi se osvetio i ispunio emotivnu prazninu, nije ništa novo, međutim ono što izvlači ovaj film iz mora njemu sličnih jeste pristup tematici.

Nakon što je otkupljen scenario, na njemu se počele opsežne promjene i jedna od prvih jeste promjena godina glavnom liku. Postao je mlađi, ali ništa manje opasan. Njegovo ime je legenda, priča kojom se plaše kriminalci. Baba Yaga ili Babaroga. Kada je pročitao scenario, Keanu Reeves je bio oduševljen pa se i on uključio u doradu istog, a odmah je i znao koga da zovne za režiju. Dvojac koji je upoznao na snimanju Matrixa, Chada Stahelskog i Davida Leitcha. Sinergija ovog tima Kolstad/Reeves/Stahelski/Leitch na kraju je iznjedrila pravo malo osvježenje u žanru neo-noir osvetničkih filmova.

Svijet Johna Wicka djeluje stripovski, kao nešto izašlo iz pera Briana Azzarella, Franka Millera ili Eda Brubakera, obojen neonskim reklamama, tamo se transakcije rade na monohromatskim IBM kompjuterima, po tabli ponude pišu kredom pin up goth emo djevojke, a radnje se odvijaju u sjenama i bogatom svijetu podzemlja gdje postoji hijerarhija, koja na kraju vodi do samog pandana Hassan-i Sabbaha, Starca s planine što će reći da plaćene ubice u Kolstadovom svijetu vode porijeklo od srednjevjekovnih asasina. Ima tu i aluzije na katoličku Crkvu, zbog korištenja određenih latinskih fraza koje se koriste samo u Crkvi i njenim zakonicima pa se može reći da je sve to pomno smišljeno, da ima i određenu dubinu i pozadinu, a ostaje da vidimo šta će na kraju ispasti iz svega toga.

Stahelski i Leitch ne kriju činjenicu da su na njih veliki utjecaj imali filmovi Johna Wooa, Kurosawe, Boormana, Peckinpaha, Melvillea, Eastwooda i Sergia Leonea što je itekako primjetno i samim tim je veliki plus za ljubitelje filmske umjetnosti. Kadriranje, režija, koreografija akcionih sekvenci, likovi, dijalozi... gotovo da se u svakoj komponenti filmova o Johnu Wicku može pronaći nešto od iz filmova kao što su Ubica, Crveni krug; Dobar, loš, zao, ali i drugih.

Rekao bih da će možda, na ovaj način, privući i mlađu publiku ka filmovima spomenutih velikana. Upravo ta posvećenost detaljima, odavanje počasti redateljima, koji su snimili neke od najvećih akcionih filmova s najboljih antijunacima, kao i sam timski rad, doveli su do globalnog uspjeha i velike zarade na kino blagajnama uz minimalna ulaganja. Tu je i sam audio-vizuelni događaj, pravi je užitak gledati fotografiju Wickovog okruženja, posebno one noćne, gdje se pokazuje sjaj neo-noira.

Sva tri filma se nastavljaju jedan na drugi pa tako čine kontinuitet, nema vremenskih skokova i priča teče glatko, bez pretjeranih trzavica što je još jedan plus. Akcija je konstantna, likovi su sjajno izgrađeni u skladu sa žanrom, svijet je detaljan. Sve ono što nam treba je tu. Ljestvice, koje su sebi postavili visoko prvim dijelom, izgleda da ruše svakim novim nastavkom, pa tako u trećem unose novitete kao što su konji, veoma inovativna scena u štali, moram priznati, ali kao da ne žele stati, samo je pitanje koliko će uspjeti držati kvalitet prije nego doista pretjeraju i naprave parodiju od svega jer već sada lik glavnog negativca, kojeg tumači zvijezda akcionih B filmova, Mark Dacasos, na granici je suvislog jer iako film itekako ima stripovski prizvuk, ne treba pretjerivati. Čas ozbiljan, čas komičan, što samo po sebi nije štetno. Naprotiv, poželjno je i premda izmami osmijeh na lice, povremeno djeluje isforsirano pa se nadajmo da će u sljedećim nastavcima održati ravnotežu.

Svakako da ovakvom svijetu ne treba pristupati ozbiljno već ga prihvatiti kao zabavu. Krvoločnu i brutalnu, ali zabavu. U tom svijetu zakoni fizike i pravila logike često bivaju zanemareni, no koga briga za to. Ako gledate ovakve filmove da bi tražili dlaku u jajetu, onda trošite vrijeme uzalud, međutim čak i tu postoji granica, koja ako se pređe... Dobijemo Andersonov serijal Resident Evil. Očekujemo da će shvatiti kada je dosta i jednostavno penzionisati lik Johna Wicka zauvijek, mada je Keanu izjavio da će snimati nastavke dokle god ljudi budu išli u kino da gledaju.

Prehodna
Stari dobri filmovi i površni remake
Sljedeća
Pogled u prošlost: “The Hurricane“