Piše: Vesko Kadić

Ekspanzija animacije '60–ih u Zagrebu i Beogradu, posebice inaugurisanjem “Zagrebačke škole crtanog filma“, ima refleksije i na ostale Republičke centre Jugoslavije. Iako su bili u fokusu više autori nego “škole“, zanimljivo je da Ljubljanja, Skoplje i Sarajevo postaju utočišta za one najhrabrije, koji se pokušavaju okušati u iluziji nacrtanih slika, ali je isto tako nevjerojatno da rijetki ostaju duže da traju, pa je danas iz te čuvene epohe animacije još aktivan Makedonac Darko Marković, koji se, po rezultatima i značenju, može nazvati institucijom animiranog filma u svojoj republici, pa i šire. Oni rijetki, koji su obećavali, barem kada je o Sarajevu riječ, kao što su Šešelj i Hadžismajlović, nisu “igrali ni jedno ljeto“, utopivši se u vlastitom početnom entuzijazmu, što je značilo i nekom vrstom kraja bh. animacije sredinom '60–ih prošloga stoljeća.

Skoro dva desetljeća, bh. animatori “spavali su zimskim snom“ i, probudio ih je, tko drugi nego entuzijazam kino-amatera, koji su svoja nekonvencionalna djela ostvarivali u okviru tadašnjeg filmskog kluba “Riječi mladih“ iz Sarajeva. Bio je to početak drugog talasa animiranog filma na tlu Bosne i Hercegovine. Rad dvojice autora, Ivana Begića i Zorana Dmitrika, koji su djelovali u filmskom klubu “Riječi mladih“, ne može se decidno smatrati prvim nastavkom animiranog filma u BiH, jer se njegov drugi početak desio sredinom '80–ih, u okviru Studija za crtani film pri TRZFR “Bosna“, ali htijenja ove dvojice kino-amatera svakako su za spomenuti, iako njihovi uradci nisu imali neki značajan odjek u svijetu animiranog filma.

U intervjuuima za emisiju “Animacija u BiH“, voditelj filmskog kluba “Riječi mladih“ Ratko Orozović, scenarista i redatelj dokumentarnih, kratkih igranih i cjelovečernjih igranih filmova, Duško Dimitrovski, filmski kritičar i Sead Đikić, kino-amater iz Konijica, navode kako se sjećaju obojice mladih kino-amatera, njihovog mukotrpnog i dugotrajnog rada, ali što je za žaljenje, niti jedan od njihovih realiziranih filmova, iako se ne radi o nekom značajnom broju, danas nije sačuvan. Pa, i sjećanja na ovu dvojicu blijede u razmišljanjima sugovornika: kako su im se zvali filmovi, da li su učestvovali na festivalima i slično. Iz kuloarskih priča kojih je potpisnik ovih redova slušao, dok je snimao već toliko puta pomenutu dokumentarnu seriju ”Animacija u BiH“, da se naslutiti da je u tadašnjem akademskom foto–kino klubu “Sarajevo“ na animiranom filmu radio je Hasan Ibrahimpašić, također kino-amater, da su sestre Šešić, Radmila i Nevenka već snimile kultni film Timotije, te da je rad na animaciji bio registriran i van Sarajeva, u Zenici i Konjicu. U Zenici su, u okviru kino-kluba Doma kulture “Nedeljko Radić“, animirane filmove pravili Aco Dimitrieski (Znatiželjko) i Jasmin Dizdarević (Ružan san), a u Konjicu Peter Magazin, uz pomoć učenika Srednjoškolskog centra, snimio je animirani film Susjedna soba, koji je, što je rijedak primjer za amatersku produkciju, sačuvan.

Nažalost, još jedanput podvlačimo, osim imena mladih animatora, u ovom kronološkom prikazu animacije u BiH, ostaće prazne rubrike o njihovim filmovima, njihovim vrijednostima i značenjima koja su morala posjedovati. No te animirane iskrice dale su naslutiti da će se kad–tad u BiH pojaviti neki “ozbiljni klinci“, čija će djela biti upisana u stranice bh. animacije, koja će svoj uspjeh doživjeti i van granica naše zemlje. I jedan takav talent javio se u liku Midhata Ajanovića, čiji će film Heroj polučiti i prve rezultate na Festivalu kratkometražnog filma u Beogradu održanog 1985. godine. Iste godine 1985, prije ili mjesec kasnije, i Nedžad Begović snima film EKG, koji bilježi nepojmljive uspjehe na mnogim svjetskim festivalima animacije. Uz ovaj dvojac, neophodno je spomenuti i Darka Predanića koji se zahuktava da postane sarajevski Dragić, ili Dovniković. Tako, sredinom '80–ih u Sarajevu ponovo duvaju pozitivni vjetrovi, ovoga puta s mnogo ozbiljnijim i zrelijim autorima nego što su to bili oni iz '60–ih, koje nikako ne potcjenjujemo. Za razliku od njih, izuzimajući  Šešelja, koji je bio kompletan autor animiranog filma (glavni crtač, animator, crtač pozadine, redatelj) i Hadžismajlovića, kao redatelja, čije smo vrijednosti već istakli, ostali su, kroz režiju, pokušavali da se uguraju u animirani film, a on sam ih, u cjelokupnosti njegova značenja, nije previše zanimao. Ovi autori iz '80–ih imalo su jasne vizije i cilj: postati kompletan profesionalac animiranog filma.

Jedan od dokazanih snimatelja bh. kinematografije Bakir Tanović, realizira izvrsni film Kesonci (1965), dokumentarac zapažen na mnogim festivalima, no njegove ambicije su mnogo veće – režija igranog filma. Tako, kao redatelj u svojoj umjetničkoj karijeri potpisuje režiju dva igrana filma Ovčar (1971) i Ljubav i bijes (1978). Uvijek vičan traganjima i, na polju organizacije Tanović, također, bilježi uspjeh. Prvo 1983. godine osniva Trajnu radnu zajednicu filmskih radnika “Bosna“ (TRZFR) s ciljem da pokrene nove kreativne inicijative među tadašnjim filmskim radnicima, a potom unutar nje i Studio za crtani film, u nadi da će se „desiti“ nešto novo unutar, ne baš tragalačke, bh. kinematografije. Studio je bio smješten u prostorima Sportskog centra Skenederija. I da nije bilo rata u BiH i troipogodišnje opsade Sarajeva, kada se uništavalo sve što je proizvod kulture i kulturnog nasljeđa BiH (devastiran je i Studio!) – sarajevski animatori, pa samim tim i animacija u BiH sigurno bi danas bili prepoznatljiv segment bh. kinematografije.

Tanoviću se za osnivanje trajne radne zajednice filmskih radnika “Bosna film“, a kasnije i Studija za crtani film, pridružuju mnogi značajni javni i kulturni radnici kao što su grafičar Mersad Berber, književnik Nedžad Ibrišimović i drugi, a filmska imena koja će raditi za Bosna film priznati su redatelji: Milutin Kosovac, Ademir Kenović, Dušan Sabo, Nikola Stojanović i drugi. Također, ni imena animatora koji se okupljaju oko Studija za animaciju nisu bila za potcijeniti: Midhat Ajanović, Nedžad Begović, Darko Predanić, a sve ih veže “stari lisac“ Zlatko Šešelj. S obzirom da niti jedno pomenuto ime nije imalo obrazovanje za rad na animiranom filmu, kolektivno odlaze u Zagreb na doškolovavanje, i pod vodstvom Borivoja Dovnikovića i drugih iz zagrebačkog kruga animacije, stiču osnovna znanja iz tehnike animacije, što će kasnije primijeniti u svojim izvrsnim animiranim uratcima.

O počecima rada Studija za crtani film, za emisiju “Animacija u BiH“, Bakir Tanović kaže:

“Zašto smo pokrenuli animirani film u BiH? Prije svega, animirani film u našoj Republici nije ni postojao prije nas (?), izuzev dva filma koje je režirao Vefik Hadžismalović, a mi smo se odlučili da pokrenemo nešto što nije bilo do tada prepoznatljivo unutar bh. kinematografije. S obzirom da je jugoslavenski animirani film, posebno Zagrebačka škola crtanog filma, bila u ekspanziji, a Dušan Vukotić dobija Oscara za Surogat (1961), sve skupa postaje jedan izazov da se slično napravi i u Sarajevu. Šansu da i glavni grad BiH jednog dana postane prepoznatljivi centar animacije, garantovala je jedna grupa entuzijasta, koji su se prvo okupljali oko amaterskog filma i normalo je bilo da se oni uključe i u jednu, prirodno, profesionalnu proizvodnju. Tako među tim imenima koja su se pojavila treba istaći Nedžada Begovića, Midhata Ajanovića, Darka Predanića, Draška Turčinovića, Azaleu Bačvić, Nevenku Šešić, Igora Cikovića, mislim da sam ih sve nabrojao. Pomenuta generacija animatora i režisera ostvarila je i značajne rezultate, kada su u pitanju festivalske nagrade. Entuzijazam Begovića pokreće i druge autore, napose nakon osvajanja nagrada, te sa radom počinje i Midhat Ajanović, autor, pisac, karikaturista, koji pravi seriju zanimljivih crtanih filmova. To su, prije svega, Poruke, Recept, P.S., Goja–Munk–Lotrek i Ikar. Sljedeći značajan autor je Darko Predanić, animator i reditelj filmova Grafiti XXI, Do zvijezda, Trač ili pričam ti priču i Kotrljajuće vrijeme ili egzemplar. Njegov rad će ostati prepoznatljiv po činjenici da je prvi u BiH radio animaciju na kompjuteru. Sljedeći autor koga treba pomenuti je Draško Turčinović, koji je radio animirani film Tramvaj zvani čežnja, ali ga je u njegovom završetku prekinuo rat u BiH, iz kojeg odlazi, i rad na filmu nastavlja u Holandiji. Valja istaći, da su svi navedeni animatori, osim Begovića, napustili Sarajevo i rad na animiranom filmu nastavili van BiH. Ne smijemo zaboraviti ni Igora Cikovića, koji je napravio animirani film Hej, Sloveni. Vrijedno je pomenuti i nagrađene animirane filmove: EKG, Ikar, Pričam ti priču, i još neke. Svi ovi filmovi su bili nagrađivani u Krakovu, Temperu, Beogradu i Podgorici.“

A, na pitanje, pred TV kamerom, da da kratku analizu o nekom spomenutom filmu, Tanović se sjeća:

“Jedan od najvećih izazova je bio film EKG. To nije klasičan crtani film, to je film koji u jednoj liniji, proizišloj iz sličnosti sa linijom EKG-a, daje sliku čovjekovog doživljaja života, od rođenja do smrti. To je bila potpuna novina u stvaralaštvu animatora, iako sličnih primjera ima u svjetskoj animaciji. Čuvena je italijanska animirana serija La Linea (Linija), koja briše i stvara nove likove u njihovom vječnom sukobu, ali Begović je realizovao nešto sasvim drugačije, originalno, a i tako nešto nije bilo viđeno kod nas u animiranom filmu. Bio je to hrabar potez, čiji se rezultat nije mogao pretpostaviti, i po toj svojoj neizvjesnosti je morao biti zanimljiv. Pored Begovića, drugo značajno ime animacije je bio Midhat Ajanović, prepoznatljivi režiser i autor crtanih filmova, koji se prije toga uspješno bavio karikaturom, tako da su njegovi animirani filmovi imali neku zajedničku vezu sa idejama njegovih karikatura. To je uočljivo u filmovima Rekorder, Ikar i P.S., koji nose karakteristike crteža karikature, tj. u veoma kratkom vremenu daju izvjesnu poruku. Interesantan je film Ikar, čija je tema prepoznatljiva: vječito traganje za istim, nedosegnutim. Potrebno je istaći da smo mi u TRZFR “Bosna“ nastojali da dovedemo stručnjake koji će obučavati sarajevske animatore, i među njima je vrijedno spomenuti jedno veliko ime animacije, kakav je bio Bordo, koji je za vrijeme boravka u Sarajevu napravio i serijal o klovnovima, koji su se 'vrtjeli' na TV Sarajevo, u reklamne svrhe.“

Iz nadahnutih riječi Bakira Tanovića (s obzirom da mnogi direktori i ne znaju šta im rade namještenici, a posebice da ocjenjuju njihov uradak) dalo se naslutiti da su spomenuti autori, ustvari, činili kostur bh. animiranog filma '80–ih u BiH. S njima počinje jedno novo apoglavlje animacije u BiH.