Piše: Midhat Ajanović Ajan

Ima jedna sorta ljudi koja iskreno vjeruje da je, recimo, Elvis Presley bio vanzemaljac. Druga, brojnija, grupa smatra ove prve, ako već ne mentalnim bolesnicima, a ono barem djetinjastima. Lično ne vidim zašto bismo one koji vjeruju da postoje vanzemaljci smatrali naivnima ili budalama kada su njihovi argumenti jednako neuvjerljivi kao i ovih koji tvrde suprotno. I inače teško mi je prihvatiti da je ljudsko biće, ovakvo kakvo je, jedini inteligentan stvor u univerzumu. Kakav je to onda univerzum? Jad i bijeda. Osim toga, svaka stvar ima svoje porijeklo i uzrok, pa tako i ideje. I ideje moraju odnekud dolaziti. Otkud uopće vjerovanje (u ovom slučaju) da se među nama nalaze i oni koji nisu od ovog svijeta? Nema odakle drugo nego od ljudi koji po svemu liče na vanzemaljce.

Ne znam za Elvisa, ali evo, na primjer, kako je moguće prostim ljudskim razumom pojmiti postojanje jednog takvog ljudskog bića kakvo je bio Orson Welles? Kad bi čovjek običnom pisaćom mašinom ispisivao jedan ispod drugog samo naslove onoga što je Welles u životu napisao, režirao ili odglumio potrošio bi najmanje dvadeset listova. Ako se kao vjerodostojan izvor uzme knjiga Petera Bogdanovicha “This is Orson Welles“ onda je taj čovjek tokom sedamdeset godina svoga trajanja napravio preko pet stotina autorskih djela. Pri tome se pod autorskim djelom podrazumijeva režija i gluma u teatru i na filmu, pisanje romana, scenarija, drama i eseja, adaptacija književnih djela za film, teatar, radio i televiziju.

U ovu brojku ne ulazi podatak da je znao svirati klavir i violinu, niti njegovi brojni objavljeni i neobjavljeni članci, intervjui kao i njegove slike i knjiga karikatura koju je imao već priređenu za štampanje. Prosto je nevjerovatno da je taj čovjek pored svega ostalog stigao da uzgoji onoliki trbuh, da ni po ženskom pitanju nije bio nimalo naivan, bio je između ostalih ljubavnikom Rithe Hayworth na vrhuncu njenog zvjezdanog sjaja i plus ga na skoro svakoj fotografiji snimljenoj u privatnom ambijentu vidimo kako u jednoj ruci drži debelu cigaru, a u drugoj čašu konjaka.

Običan ljudski stvor, ma koliko darovit, jednostavno fizički ne može stići uraditi toliki posao. Šta je onda objašnjenje? Vrijeme možda ne curi istom brzinom za svakoga, a Orsonu Wellesu bio je poznat misteriozni način na koji se dan produžava na mnogo više nego 24 sata? Ili možda nikad nije spavao? Ili je stvarno bio vanzemaljac? Ili…? Ko će ga znati: Orson Welles - to je ime velike, istinske tajne. Najčudnije u svemu je to što je Orson Welles u suštini bio tragično neuspješan i, u profesionalnom smislu, veliki gubitnik. Život je proveo kao praktički nezaposlen čovjek koji se izdržavao tezgareći u tuđim filmovima i u uzaludnim pokušajima da namakne pare potrebne za ostvarenje svoja dva sna: film Srce tame prema knjizi Georgea Konrada i Kvaka 22 po Josephu Helleru. 

Zapravo njegov jedini istinski uspjeh se dogodio kada je, doslovce u dječačkom dobu od 22 godine, radioadaptacijom SF-knjige Rat svijetova, svog skoro pa prezimenjaka H. G. Wellesa, natjerao cijelu Ameriku da se dadne u paničan bijeg pred "invazijom Marsovaca". Manje je poznato da je mjesecima kasnije njegova emisija o poeziji Walta Whitmana i ljepotama američkih krajolika prekinuta viješću da su Japanci bombardirali Pearl Harbour. Slabo ko je vjerovao u to misleći da to mlađani Welles opet nešto izvodi. Sve čega se dotakao Welles je revolucionizirao.

Prvi je režiser u povijesti koji je koristio električnu rasvjetu na teatarskoj sceni, prvi je dramatizirao velika književna djela na radiju i televiziji, prvi kreativno upotrijebio duboki fokus i subjektivnu kameru na fimu, ali i prodavao vino pomoću televizijske reklame. Glumio je Othela, Magbeta, Bruta, Don Kihota, Benjamina Franklina, Dražu Mihajlovića, Falstaffa, Lincolna, bio je  Harry Lime u Reedovom Trećem čovjeku i Charlie Kane u vlastitom Građaninu Kaneu, adaptirao Shakespearea, Tolstoja, Cervantesa, Kafku, pisao originalne scenarije za Chaplina, još tokom trajanja rata počeo je da snima film (Stranac) o "nepostojećim" koncentracionim logorima, napravio dokumentarac F kao falsifikat u kojem je doveo u pitanje kompletnu historiju umjetnosti...

Kada su mu iz kompanije RKO ponudili da režira film nije ništa znao o tehničkom aspektu tog posla. Naučio se filmskoj režiji za jedan vikend tako što je 39 puta uzastopice gledao Poštansku kočiju Johna Forda, jednog od dvojice filmskih umjetnika koje je obožavao. Drugi je bio Francuz Jean Renoir, autor Velike iluzije, koji je jednom rekao:

"Da bi upće bio umjetnik moraš biti barem 20 godina ispred svog vremena."

Baš kao Welles. Godine 1941. snima Građanina Kanea, jedno od, ne samo filmskih, već općenito najznačajnijih događaja u umjetnosti dvadesetog stoljeća. Film je komercijalno potpuno propao jer se moćni novinski magnat William Randolph Hearst prepoznao u liku bešćutnog gospodara tuđih života, Kanea i iskoristio svoj utjecaj da onemogući prikazivanje filma u komercijalnim kino-salama. Potom snima još ambicioznije Veličanstvene Amberssonove i doživljava još jednu katastrofu. Producent mu je oduzeo film prije kraja montaže tako da ni ne postoji Wellesova originalna kopija tog filma – o čemu se tu trebalo raditi danas možemo samo nagađati na osnovu storyboarda.

Kasnije će snimiti Damu iz Shangaia, film koji će postati priznati klasik "film noira", ali to u vrijeme prikazivanja filma niko nije vidio tako da su Wellesu nakon i te financijske propasti sva vrata u Hollywoodu zatvorena. Odlazi u Evropu gdje, između ostalog, snima adaptaciju Othella. Francuska, Amerika i Italija odbijaju da izdaju licencu za prikazivanje filma. Na kraju film službeno postaje marokanski i to je do danas jedina arapska Zlatna palma u Cannesu. U Zagrebu snima Proces prema Kafki. Film niko nije htio gledati uprkos zvjezdanom Anthonyju Perkinsu u ulozi Jozefa K. Posao glumca i režisera smatrao je u suštini jednostavnim stvarima. Gluma, to je "ogledalo u kojem se zrcali priroda", a režija "ugao pod kojim se drži to ogledalo".

Pod naslovom Apokalipsa danas Wellesov dobar učenik, Coppola je snimio Srce tame, a ciničnom igrom sudbine Welles je za sitne novce igrao epizodicu u Kvaki 22, Mikea Nicholsa. Nastupio je u Bulajićevoj Neretvi jer su mu, zauzvrat, bili obećani resursi potrebni da realizira projekt The Deep sa Ojom Kodar, hrvatskom kiparicom i glumicom, s kojom je proveo veći dio života. Prevarili su ga, a The Deep će 1989. sa Nicole Kidman u glavnoj ulozi, plagirati Phillip Noyce i uzeti velike novce… Želja mu je bila da se, umjesto režijom bavi slikarstvom. ("Da sam samo malo bolji u tome", govorio je). Wellesu su cijelog života svi priznavali genijalnost i divili mu se, ali niko mu nije dao posla.

Oktobra 1985. je umro od infarkta u Hollywoodu, ali je, kako je želio, njegov pepeo rasut u jednom zabačenom selu u Španiji gdje je proveo najljepše dane u svom životu. Bez obzira na sve, sumnjam da je Welles bio nesretan čovjek. Najmanje zbog jedne stvari…

Kako vrijeme ide vidim da nas je sve više koji mislimo da je film Touch of Evil (Dodir zla) njegovo centralno djelo i da, ako uopće postoji savršen film, onda je to taj. Kao i druge svoje poslove i taj je dobio pukim slučajem. Prvo su mu dali ulogu Quinlana, ljudske olupine, policajca varalice koji svoj posao radi tako što osumnjičenim podmeće dokaze. Razlog zašto je dobio ulogu bio je taj da niko od holivudskih glumaca nije htio igrati lik pijandure, zbog alkohola, teške 150 kila. Wellesu međutim stomačina i inače u životu nije smetala. Nosilac druge glavne uloge Charlton Heston, tada 1958. najveća filmska zvijezda na planeti, na ponuda da se pojavi u filmu, odgovorio je producentima "da naslijepo prihvata da se pojavi u svakom filmu koji će režirati Orson Welles", iako je njihova namjera bila da film povjere nekom "pouzdanijem" režiseru.

Nesporazum ih je prisilio da Wellesu daju ne samo režiju, već mu dopuštaju i da preradi scenario (ali mu, naravno, nisu platili ništa osim honorar za glumu). Dodir zla se u popularnoj filmskoj historiji najčešće pominje po onoj uvodnoj četverominutnoj sceni snimljenoj u neprekinutom kadru. Malo ko je primjetio da je on kasnije  još nekoliko puta ponovio istu stvar, ali je to bilo toliko perfektno uklopljeno u filmsku strukturu da je ostalo nevidljivo. Osnovnu priču o Quinlainu, čovjeku do grla utonulom u živo blato sopstvene propasti, svojevrsnu vlastitu autokarikaturu, Welles je u toku snimanja stalno mijenjao i obogaćivao improvizirajući i dopisujući nove uloge. Jedan od karaktera kojeg je izmislio u trenutku inspiracije bio je lik Ciganke, Quinlanove davne ljubavi. Ulogu je maestralno ne odigrala, već doslovce odživjela Marlene Dietrich.

Prisjećajući se, godinama kasnije, svoje saradnje sa Wellesom ona će reći: 

"Dok sam ga gledala i razgovarala sa njim osjećala sam se kao cvijet kojeg upravo zaljevaju."

Biće muškog roda, pa makar bio i nezemaljskog porijekla, o kojem jedna žena (i to kakva žena!) izgovori ovakve riječi doista ne može ništa veće očekivati od života. U životu jednostavno nema ništa veće.