Piše: Vesko Kadić

Nije prvi primjer u historiji animacije da jedan autor svoje prve korake učini, upravo, kao vrstan karikaturista. To nam najbolje ilustrira slučaj susjeda iz Hrvatske, Dragića i Dovnikovića i još nekih: prije nego što će se baviti crtanim filmom objavljivali su karikature, a neki su radili i stripove. Karikatura i crtani film imaju toliko zajedničkog, koliko i kratki igrani i cjelovečernji igrani film, naravno u osnovnim načelima. Ta sveza između karikature i stripa bila je, prije svega, u vizualnom konceptu, s tim što su se razlikovali po brzini poruke. Slično je i s odnosom karikatura–crtani film. Linija, boje i kompozicija, osnovni su elementi svakog crteža kojeg jedan animator pretvara u vrijeme tzv. tajming – što je osnovni element svakoga crtanog filma. Stoga i ne čudi što će Midhat Ajanović, samo je bilo pitanje vremena, svoje crtačke sposobnosti pokušati da ovaploti u području crtanog filma, po nekim teroretičarima prozvan novom, “osmom“ umjetnošću.

Ajanovićev prvi kontakt s animiranim filmom desio se, kao i kod drugih stvaratelja ne samo njegove generacije, preko kino-projekcija, tj. animiranog filma. No njegov još jedan adut bio je strip iz kojeg je dosta naučio (sličnost s animacijom!), što će mu, kasnije, poslužiti na cjelokupnom radu na animiranom filmu. Za emisiju “Animacija u BiH“, Ajanović kaže da su se u njegovo vrijeme, prije igranog filma, prikazivali crtani filmovi, a jedan od omiljenih junaka, među mlađom publikom, bio je čuveni par Tom i Jerry. Tek u nešto kasnijim godinama, a bilo je to kada je postao punoljetan, Ajanović počinje da razmišlja o animaciji kao nečemu što ga je zbiljski zainteresiralo. U to vrijeme na televiziji se emituju hronike zagrebačkog Festivala animacije, koje su bile labuđov pjev fenomenu animiranog filma, i u sjećanju mu ostaje Satiemanija (1978) Zdenka Gašparovića, koji dobiva i Grand Prix 2. Festivala animiranog filma u Zagrebu.

Filmovi prikazani na zegrebačkom Animafestu, u velikom su raskoraku od onoga što je Ajanović imao prilike da gleda do tada na TV-u, tako da je, jednostavno, bio fasciniran magijom tih crtića i, silnim mogućnostima kojih taj medij pruža, a o kome skoro ništa nije znao. No, želio je mnogo toga da nauči i da se približi čarolijama animiranog filma.

Na Fakultetu političkih nauka, gdje studira žurnalistiku, Ajanović upoznaje Mladena Pikulića, po njegovim riječima već svjetski poznatog fotografa, koji je bio član Univerzitetskog foto–kino kluba i koji ga odvodi u isti, gdje budući animator želi da “sazna sve o animaciji“. To je bila 1978, kada počinje njegov intenzivni život s animiranim filmom. I, tu Ajanović počinje da uči, od početka: kako se radi animirani film? Znanje dobiva, što od tadašnjih kino-amatera, što iz udžbenika, i za narednih šest godina realizirat će, kao kino-amater, osam animiranih filmova, od početničkih “mucavih“ pokušaja, do prvog značajnijeg filma Odstupanje od stila (1983), koji mu je bio i preporuka za profesionalni animirani film.

Dolaskom u Univerzitetski foto–kino klub, Ajanović sa sobom ne donosi nikakvo ni pred znanje o animiranom filmu, osim što je, kao karikaturista, imao iskustvo u radu na samom crtežu, pa su mu prve ideje bile, ustvari, karikatura “produžena“ u animirani film. No, u samom klubu on sreće i neke članove koji već imaju iskustva s animacijom, i jedan od njih je Hasan Ibrahimpašić, koji mu pokazuje kako se na papiru koji s jedne strane ima neke rupe (za stavljanje u tzv. štiftove od metala), stvaraju crteži, koji imaju zadatak da lik, ili predmet “pokreću“, što je osnova i svakog filmskog pokreta. Ajanović tada, po prvi put, saznaje da postoje celuloidne folije na kojima se crtaju likovi, i da njihova providnost daje mogućnost animatoru da lik radi u planovima, s tim što je posljednji plan, a on je obvezno na neprovidnome papiru, ostavljen za scenografiju (stan, kuća, ulica, trg i sl.).

Nakon što je savladao tehniku crtanja (pokret lika), sve je to trebalo i snimiti i, Ajanović to čini pomoću ruske 8 mm. kamere “Krasnogorsk“, koja je imala mogućnost snimanja kvadrat po kvadrat. (Interesantno je da su sve 8 mm. filmske kino-kamere, tada mogle da snimaju tzv. stop-kadrove.) I, već 1979. nakon rada koji je trajao nekoliko mjeseci, na amaterskom Festivalu u Konjicu, Ajanović ima film Vatromet, koji je trajao oko dvije minute i koji je čak bio i nagrađen. Nakon toga, pravi dva filma, jednominutni Protest, koji ima uobičajenu poantu “buntovnika bez razloga“ (kadar sniman u zumu, koji, na kraju, otkriva geg) i Recept, kojeg radi s kolegom Nedžadom Begovićem. Pošto je već počeo da radi komplicirane filmove, a klub “Cedus“ (naziv za udrženje sarajevskoh studenata) tehnološki nije bio osposobljen za takvu vrstu posla, javlja se ideja o koprodukciji s Filmskim klubom “Riječi mladih“.

Bio je to, ipak, animacijski dosta “mucav“ film, ali s izvrsnom autorskom porukom. Pored praktičnog rada na animiranom filmu, Ajanović sazrijeva tako što ga interesira i rad drugih animatora, posjećuje festivale, ide na predavanja o animaciji (Petrić, profesor s Harvarda). I dolazi 1985. kada se s prvim profesionalnim filmovima Ajanovića i Begovića, po drugi put rađa animacija u BiH. U jednoj među fazi rada na animaciji, prije njegovog prvog profesionalnog filma Heroj (1985), Ajanović surađuje s redakcijom emisije “Politički magazin“, koja se emitirala na tadašnjoj TV Sarajevo, i za koju radi džinglove i špice o aktualnim temama – što mu najviše koristi da stekne rutinu profesionalnog rada na animaciji.

Sticajem okolnosti, tadašnji SIZ za kinematografiju odvaja neki procent novca za pokretanje animacije u BiH, kojeg Ajanović zajedno s Begovićem dobija za usavršavanje znanja, koje će se desiti u zagrebačkom Studiju animacije. Prilikom te edukacije, oni upoznaju neke zagrebačke animatore, poput Gašparevića, Dovnikovića, Dragića, od kojih saznaju, ono najbitnije: što je tehnološki aspekt animacije? Ali njihove “otkvačene“ ideje (briljira u tom “neshvatanju“ Begović), rijetko da razumiju i stari vukovi animacije. No oni ne posustaju duhom, iako Begovićev EKG, (linija je jedini likovni izražajni element teme) ne nailazi na podršku zagebačkih animatora, jednostavno im ideja nije bila shvatljiva. Ipak, za Sarajlije je to bio znak da je u animaciji važna forma, tj. njena likovnost kazivanja, što će se kasnije potvrditi izvanrednim uspjehom Begovićevog animiranog prvijenca EKG na većini svjetskih festivala. Za razliku od Begovića, Ajanović je imao problema s nešto kompliciranijim crtežom, koji je predstavljao jedan par mačevalaca, no oba ta uratka bila su dobro došla, jer su sarajevski đaci imali prilike i da konfrotiraju svoje ideje, i način realizacije, s zagrebačkim iskusnim majstorima svoga zanata.

Prisjećajući se početaka u Studiju za animaciju koji je formiran pri TRZ FR “Bosna“, Midhat Ajanović za emisiju “Animacija u BiH“ čini jednu digresiju i kaže: “Vrlo važna pojava u povijesti bh. animacije je bio trik snimatelj Nezir Bisić (zaposlenik na tadašnjoj TV Sarajevo), koji nije bio ni crtač, niti autor animiranih filmova, ali je bio veliki entuzijasta, koji je kod kuće napravio trik stol, na kojem je bila instalirana 16 mm. “Bolex kamera“. Na njemu će Ajanović raditi sve priloge za već spomenuti politički magazin i, na kome ovaj, što je najbitnije uči: primjer, kako se spušta kamera (da bi se dobio efekt zuma), kako se pomiče kamera, lijevo ili desno (da bi dobili utisak fara), i bez obzira što je o tome dosta čitao u literaturi, praksa kod starog Bisića mu je itekako pomogla, a njegovo znanje o tehnologiji animacije proširilo se i obogatilo. Nakon odlaska Bisića u mirovinu, on trik stol prodaje TRZ “Bosna“, koji je već imao veoma solidnu tehničku bazu za rad na animiranom filmu (jedino se snimanje i razvijanje radilo u Zagrebu).

Paralelno s Ajanovićem, u Studiju za crtani film još su radili Nedžad Begović i Darko Predanić, što je bio “udarni trojac“ sarajevske animacije. Iako se oženio, pa potom otišao u vojsku, Ajanović ništa nije bio manje aktivan od ostalih autora animiranog filma. Tako u toj “međupauzi“, s ništa manje ambicija, on pravi političku satiru P.S., s kojom je htio nešto veliko reći: “Što su vođe, liberali, revolucije“ – što je tada kao promišljanje bilo veoma aktualno. Nakon toga animiranog filma, s istom dozom pretencioznosti, ali tehnički nešto uspješnije, realizira film Poruka, koji ima sličan opseg interesiranja i govori o socijalizmu, kapitalizmu, i ponovo, o revoluciji. Bili su to pokušaji mladog, nadobudnog i pomalo neozbiljnog autora da progovori o tako velikim svjetskim temama.

Scenarij za animirani film Poruka, napisao je Erol Čolaković i, to je prema riječima Ajanovića bio literarni sinopsis koji je više odgovarao formi kratkog igranog filma, jer je imao sve predispozicije da to “odglume“ živi akteri, a ne crtani likovi. I kao treći, u toj eri “pretencioznosti“, snima geg film Rekorder, koji je prikazan na nekoliko festivala. A onda slijedi film bez velikih ambicija Goja–Munk–Lotrek, koji se sastojao od tri poznata uratka velikana slikarstva, date u tri gega. I taj film je prikazan na mnogim poznatim svjetskim festivalima. Značajan je i podatak da je to jedini bh. animirani film koji je imao projekciju na najvećem svjetskom festivalu animiranog filma koji se održava u Anesiju (Francuska). Nakon tih festivalskih pohoda s animiranim filmovima, Ajanović realizira svoja dva najbolja animirana filma Ikar i Voajer. Bili su to filmovi, kada je u pitanju poruka, s veoma skromnim ambicijama, ali s daleko većim zahtjevom kada je u pitanju animacija i režija.

Voajer je bio prvi kulturni artefakt iz nezavisne BiH koji je prikazan na nekoj međunarodnoj manifestaciji (Animafest, Zagreb, lipanj 1992). Na prvi pogled animirani filmovi Ikar i Voajer, osim što su nastali jedan iza drugoga, nemaju ništa zajedničkoga. Sličnost je nemoguće tražiti i u činjenici što i jedan i drugi ideju pronalaze u pojmovima koji imaju univerzalna značenja: Ikar je oličenje bića u vječnoj težnji da se tjelesno– fizički, u mogućem letu, odvoji od matice Zemlje, dok je voajer osoba koja ima sklonost k prosmatranju skrivenog, onoga što pripada čovjekovoj intimi. No Ajanović, možda nesvjesno, u oba animirana filma, koristi i igrane dijelove. Tako je u animiranom filmu Ikar, epilog dat u igranoj formi: glumac čita novine, a na zidu, iza njegovih leđa, vidimo uramljenu fotografiju, koja će, na kraju, pasti i razbiti se u paramparčad. Na drugoj strani, Voajer je kompletan snimljen u kombinaciji dramskih i igranih elemenata koji se sadržajno nadopunjuju. Primjer: animirani dramski junak koji se seksa na krevetu, kada primijeti da njega i njegovu partnerku neko snima, objektiv kamere premaže crnom bojom, nakon čega živi glumac, koji igra fotografa, skida objektiv i, s njegove leće briše boju, itd.

Pitanje je: ne, da li je Ajanović svjesno činio kombinacije animiranih i igranih elemenata, nego, da li Ajanović namjerno u animirani film ubacuje i igrane elemente, poput nekih njegovih prethodnika, koji su animirano igranu kombinaciju doveli do vrhunca filmskog izražavanja. Sjetimo se MacLarena, Vukotića i sličnih. Ako znamo da je Ajanović zaljubljenik radova obojice velikana animacije, onda će biti jasno zašto on posuđuje metode majstora osme umjetnosti. No opet je, pitanje: zašto to Ajanović čini na kraju animatorske karijere, pod pretpostavkom (odavno se, praktično, ne bavi animacijom!) da su mu to posljednja dva animirana ostvarenja.

Ova kratka analiza samo formalnih animiranih rješenja, ne umanjuje značenje Ajanovićeve animacije i priče, što su u njegovom stilu na neki način prepoznatljive, nego samo nagovještava neobičnost kojih nema kod drugih autora animiranih filmova u BiH. Za vrijeme rata u BiH, Ajanović odlazi u Švedsku, gdje se nastavlja baviti animacijom, ali na drugi način (pisanje, predavanja i sl.), i nerijetko za sebe zna reći: “Ja sam bio prekinut“. I, stvarno, što bi se sve dešavalo, ne samo s njegovim radom, nego i s ostalim bh. autorima, da zov ratnih truba nije uticao na njihov odlazak iz opkoljenog Sarajeva? Pored rada na animaciji, Ajanović je paralelno pisao i o teoriji i estetici animacije u sarajevskim časopisima i novinama Sineast, Oslobođenje, a 1999. pripremao je magistarski rad o animaciji, na švedskom jeziku, čija je tema “Srednjoeuropski animirani film“. Objavio je i nekoliko knjiga o animaciji, kao što su “Animacija i realizam“ (pet kapitalnih animacijskih škola), koja je izašla na nekoliko jezika, “Povijest animiranog filma“, i druge. Pored toga što je urednik časopisa za animaciju, piše i za ostali stručni tisak.