Piše: Midhat Ajanović Ajan

Godine 2002. sam s velikom radoznalošću u kinu, a kasnije i na videu gledao jedan od rijetkih filmova koji je godinu dana ranije negdje pobijedio mladog Bosanca Tanovića i njegovu Ničiju zemlju. Riječ je o dobitniku Zlatne palme za 2001. u Cannesu, italijanskom filmu La stanza di figlio, kako se to zove na najljepšem jeziku na svijetu, što je recimo prevedeno na švedski kao Soba u našem srcu, a na južnoslavenske jezike kao Sinova soba. Dobivši zasluženo “Palmu“ za ovaj sjajan film, autor filma Nanni Moretti je slučajno dobio masovnu publiku kakvoj se nije mogao ni nadati, mada ne vjerujem da mu je do toga bilo previše stalo. Masovna konzumacija banalizira umjetničko djelo, čak i kad ono samo nimalo nije banalno, pretvori ga u prostitutku čije su sve tajne razotkrivene i ono se, djelo, na koncu ofuca kao iznošene pantole od sameta. Većina se umjetnika stoga u izboru između kvaliteta i visokih tiraža opredjeljuju za ovo prvo makar to značilo da će se njihovo djelo gledati ili čitati samo slučajno.

Ovaj film se upravo i bavi gospodinom Slučajem. Moretti sam piše priče za svoje filmove i u njima igra glavne uloge. Usput stigne biti aktivnim političarem u strankama i pokretima vrlo bliskim komunistima. Kao što sam filmove mnogih drugih reditelja slučajno gledao, Morettija, međutim, slučajno nisam prije ovog filma, tako da nisam imao pojma zašto su ga kritičari zvali "talijanski Woody Allen". Iako je Sinova soba bio njegov osmi film, ja sam jedino ranije na švedskoj televiziji vidio Moj dragi dnevniče. Iz filma su mi se u pamćenju zadržale samo dojmljive scene u kojima Moretti na vespi tutnja gore-dolje po Rimu, glavnom gradu najljepše zemlje na svijetu.

"Čovjek misli da Fellini ima bujnu fantaziju i onda odeš u Italiju i shvatiš da on snima dokumentarne filmove", rekao je jednom Terry Gilliam lapidarno objašnjavajući kako povijest i arhitektura te čudesne zemlje presudno utječu na hemijska svojstva svakog umjetničkog djela nastalog u Italiji. Ni Sinova soba u tom pogledu nije iznimka. Mediteransko sunce kupa ulice, crkve i kuće Ascone grijući otuda s ekrana pomalo i nas slučajne stanovnike kišnih predjela evropskog poluotoka.  Pogotovo stoga što je Moretti ovdje odabrao jedan hiper-dokumentarni pristup pa film ne samo da gledamo i čujemo, već osjećamo njegovu temperaturu i mirise. Simulirajući totalni amaterizam, Moretti film počinje snimati na način kako se kućnom kamerom snimaju porodični filmovi na ljetovanjima ili na svadbama i rođendanima. Takva "deprofesionalizacija" izuzetno efikasno uvuče gledaoca u priču o udobnoj i pomalo dosadnoj građanskoj egzistenciji jedne porodice italijanskog višeg srednjeg staleža.

Dajući savjete mladim piscima Jean Cocto je imao običaj govoriti: "Da biste pisali istinski dobro, potrebno je da prethodno zaboravite gramatička pravila." Nije baš da je Moretti zaboravio, a ni izmislio gramatiku filma, ali je u ovom fingiranju amaterizma originalan onoliko koliko je jednom filmskom umjetniku uopće moguće biti originalnim u 21. stoljeću. Prizori banalne svakodnevnice poluamatreski kadrirane sa fotografskim "štihom" karakerističnim za obične kućne kamere već nas nakon par minuta naviknu na život porodice, dnevne rutine svakog pojedinog njenog člana, baš kao da se družimo s njima ili ih to mi sami snimamo. Na taj način saznajemo zapravo sve bitno o ocu psihijatru, majki koja kao i obično funkcionira kao osovina porodice, sinu uvučenom u neprijatne školske probleme i kćerki koja ambiciozno trenira košarku.

I onda, kad se već sasvim naviknemo na svakodnevnicu te porodice, poput udarca brzog voza dolazi iznenađenje; iz čista mira, jednog lijenog nedjeljnog popodneva sin pogine. Slučajno. Mnoge smrti su brojke i ljudi su ravnodušni prema ratovima, velikim nesrećama i katastrofama. Užas u nama izazivaju pojedinačne smrti, pogotovo ako je riječ o nekome čiji nam je identitet poznat ili štaviše nekom ko nam je blizak. Marquez u “Ljubavi u doba kolere“ kaže: "Oni koje volimo morali bi umrijeti sa svim svojim stvarima".  Sinova soba sa svim njegovim stvarima, odjednom tako zastrašujuće suvišnim, zjapi prazna izazivajući očaj, osjećanje poraza i nemoći njegovih najbližih. Nakon sinovljeve smrti ostali članovi porodice se moraju navikavati ne samo na taj najveći mogući gubitak koji simbolizira gluho prazna soba, već se moraju navikavati i na sopstvene živote koji sada poprimaju sasvim drugačije obličje.

Na tom mjestu, u trenutku sinovljeve smrti, Morettijev film se dramatično mijenja. Odjednom više nismo u svijetu dokonih porodičnih slika već smo uvučeni u malu, ali žestoku borbu kakvu svaki pojedinac mora voditi sam sa sobom praktički svakog svog budnog trenutka. Borbu da ostanemo na nogama uprkos žestokim i neočekivanim udarima sudbine kojima smo neprekidno izloženi. Film se posebno koncentrira na unutarnju dramu oca porodice koji se, gubeći svoju bitku, polako ali sigurno od psihijatra preobražava u psihijatrijskog pacijenta.

Ni američki pisac Paul Auster koji mnogo voli Kafku nije mogao odoljeti da ne napiše knjigu o tome kako je sve bitno što nam se dešava u životu odabir gospodina Slučaja. Negdje u isto vrijeme kad sam gledao Sinovu sobu slučajno sam pročitao njegovu knjige “The Music of Chance“ (Muzika slučaja) čiji junak, profesionalni vatrogasac Nash, na samo mjesec dana nakon što ga je žena ostavila, jer joj je dodijalo živjeti s kokuzom, dobija preko dvjesto hiljada dolara nasljeđa od nepoznatog rođaka. Očajan, uzima pare koje su došle suviše kasno da bi mu spasile brak, napušta posao i kupuje novog "Saaba 900" te počinje bez veze i bez cilja lutati Amerikom. Nakon dvije godine, kad mu je od cijele lovurine ostalo svega desetak hiljada dolara, usput pokupi mladića po imenu Pozzi koga je našao kako sav isprebijan leži pokraj ceste.

Mladić mu se predstavi kao profesionalni kockar kojeg su neke barabe razbile i otele mu velike pare što im ih je on navodno pošteno uzeo na pokeru. Pozzi mu predloži da uloži tih njegovih zadnjih deset hiljada na njegovu partiju pokera sa dvojicom novih teških milionera koji su silne pare digli na bingo-lotou. U mračnoj kućerini dvojice još mračnijih dobitnika na lotou koja se nalazi na kraju nekog zabačenog američkog grada, Pozzi će međutim izgubiti ne samo tih deset hiljada, nego i Nashovog "Saaba" i još deset hiljada koje će njih dvojica posuditi. Dug će morati odraditi tako što će u zatvorenoj bašči iza kuće graditi nekakav zid koji je naumpao dvojici bizarnih bogataša. Pravljenje zida će se otegnuti mjesecima, njih dvojica će se stalno još više zaduživati tako da Nash na kraju shvaća da je zarobljen i da nikad neće izaći odatle. Konačno, on se ušulja u "Saaba" i zalijeće se pod punim gasom u onaj isti zid što ga je mjesecima gradio.  

Baš kao Morettijev film, tako i Austerova knjiga govore o tome kako niko od nas nije glavni junak knjige koju ispisuje vlastitim životom. Knjige o kojoj ne znamo ni koliko stranica ima, šta na njima piše, je li debela ili je tanka, niti bilo šta drugo. Ne samo da mislim da je to jedna od rijetkih pravdi na ovom svijetu, već osobno ne znam ni jedan bolji razlog koji život čini interesesantnim i vrijednim življenja. Čak i onda kad nam se čini da je gospodin Slučaj načepio našu sudbinu preko granice izdržljivosti.