Alen Šimić: Svaki sitcom (ni)je svakome smiješan

Alen Šimić: Svaki sitcom (ni)je svakome smiješan

Razgovarao: Sead Vegara

Mladi reditelj Alen Šimić režirao je prvu sezonu najnovijeg bh. sitcoma Princ iz Eleja, a također je radio i nekoliko epizoda drugog bh. sitcoma Tender. Šimić progovara o radu na projektu koji su kreirali Amra Bakšić Čamo, Elma Tataragić, Enes Zlatar i Dušan Vranić, načinu na koji je prišao realizaciji serije, ko su mu uzori i kome je odao počast režirajući nesvakidašnji sitcom. Također govori i o svom krakometražnom igranom filmu Svjedok, koji je prikazan na prošlogodišnjem 29. Sarajevo Film Festivalu.

Vi ste reditelj novog bh. sitcoma Princ iz Eleja. Mora li sitcom biti nužno smiješan da bi bio istinski sitcom?

Naravno da bi jer samo ime nalaže da je u pitanju komedija, a komediji bi se valjda trebali smijati. Možda je pravo pitanje da li je moguće da je svaki sitcom svakome smiješan. Odgovor na to pitanje – nije.  

Četvero je kreatora sitcoma: Amra Bakšić Čamo, Elma Tataragić, Enes Zlatar i Dušan Vranić. Bakšić Čamo i Tataragić su iz svijeta filma dok su Zlatar i Vranić iz drugih “umjetničkih voda“ – muzičkih. Kako su uspjeli usaglasiti i preplesti film i muziku u seriji?

Oni su ostvarili savršen balans, posebno jer u seriji imamo dosta muzike i muzičkih numera, zbog kojih nekada pomislim da sam režirao mjuzikl, tako da je dobro pored sebe imati muzičare. Osim toga, u pitanju su osobe različitih ukusa i afiniteta, ali sličnog pogleda na svijet tako da su uspjeli stvoriti jednu kompaktnu i komplimentirajuću cjelinu.

Da parafraziramo Georgea Constanzu iz Seinfelda – Za sitcom ne trebate scenaristu – Ipak Princ iz Eleja ih ima troje: Tataragić, Zlatar i Vranić. Koliko je njihov rad tu na mjestu da negira Georgea?

Apsolutno ga negira, a ovo me malo podsjeća na «savjete» koje s vremena na vrijeme dobijem od poznanika, a to je: “2-3 glumca, 2-3 lika iz mahale i ovo male priče ne trebaju ti pare za to, tako je i Kusta“. Pojedini sitcomi crpe dosta iz improvizacija tipa “Eastbound and Down“, ali opet tu ima neka verzija scenarija koja kroz probe i improvizacije na setu biva nadograđena.

Priča u Princu iz Eleja u biti je jednostavna. Pa ipak, priča je podređena režiji  u dobrom dijelu. Zbog čega je to tako?

Osnovni elementi priče jesu prepoznatljivi, međutim svijet tih likova nije. To nije svijet koji smo navikli gledati u serijama s ovog govornog područja, niti je stil pisanja i izražavanja nešto što bismo mogli svrstati u taj koš. Ovdje imamo trenutke gdje se čini da je u pitanju mjuzikl ili neki drugi žanr tako da se režija spojila sa pisanim. Ja sam prije svega iskoristio priliku da s vremena na vrijeme provučem hommage nekim dragim filmovima, režiserima i žanrovima poput Natural Born Killers, Kad jaganjci utihnu, italijanskim giallo filmovima, Hitchcocku, Tarantinu itd. i sl.

Da li Vam je bio cilj da kreirate stilizovani svijet apsurdnosti u kojem se zrcali stvarnost?

Jeste, ali isto tako smo htjeli napraviti svijet koji je u konstantnom sukobu kao što je i glavni lik, ustvari bolje rečeno njegova vizija sebe je u konstantnom sukobu sa stvarnošću. To smo pokušali naglasiti na razne načine, jedan od njih je stilizacija.

Na zanimljiv način koristite rasvjetu. Da li bojama rasvjete u prostorijama fiktivne televizije (“Kobilja Glava“) u sitcomu također nastojite da ogradite svijet serije od stvarnog svijeta?

Da! To je od početka bila ideja i namjera koju smo direktor fotografije Alen Alilović i ja htjeli da sprovedemo. Moja pretpostavka je da je publika navikla gledati sitcome koji nisu toliko vizuelno ekspresivni, a i koji unutar sebe imaju jedan unificiran stil (kamera na stativu) koji se provlači iz epizode u epizodu. Naša namjera je bila da unutar serije imamo dva sukobljavajuća stila. Prvi je onaj iz stana, inače lokacije često viđene u sticomima, tu je kamere većinom na stativu, boje nisu previše ekspresivne, većinom su tu mali detalji koji iskaču. Televizijski studio je suprotnost, kamera je na ramenu, boje su pojačane “na 11“, većina montažnih pravila se ne poštuje.                                                                  

Kako je bilo raditi sa probranom glumačkom ekipom i kakav je bio tempo rada?

Prije nego sam radio na Princu iz Eleja  imao sam priliku režirati tri epizode prve sezone serije Tender i to je poslužilo kao odlična priprema na ono što me čeka. Počevši od tempa rada preko rada s velikom glumačkom ekipom. Kao i na Tenderu ovdje je tempo već bio unaprijed zadan i svi smo zajedno radili da napravimo najbolji mogući rezultat. Rad s glumačkom ekipom je bio odličan, osim toga odlična prilika da bolje upoznam i radim s iskusnijim kolegicama i kolegama.

Također radite i na drugom bh. sitcomu Tender. Kada biste trebali porediti, koje iskustvo Vam je ljepše, koliko se razlikuje rad na Princu iz Eleja od rada na Tenderu?

Ne previše, mislim ipak su u pitanju dva sitcoma koja se snimaju u studijskim uslovima. Tako da ne bi trebalo biti previše razlike.

Vaš kratkometražni igrani film Svjedok prikazan je na prošlogodišnjem 29. Sarajevo Film Festivalu u Takmičarskom programu za kratki film. Kakve su inače reakcije publike i Vaših radnih kolega?

Uvrštavanje Svjedoka u Takmičarski program kratkog filma mi je jedno od prijatnijih iznenađenja prethodne godine. Ja lično nisam mslio da će proći u tu selekciju niti sam očekivao previše. Razlozi za to su tema i jezik kojim film govori. Nisam očekivao da je ikome zanimljiv film o vječnom studentu koji je fakultetu dužan pare i koji ih pokušava vratiti tako što preprodaje drogu i koji slučajno uleti u veći probelm od svog. Osim toga nisam mislio da film koji je toliko vulgaran može naći mjesto na nekom ozbiljnom festivalu a kamoli na Sarajevo Film Festivalu. Reakcije na film su većinom pozitivne što je meni i producentu filma Benjaminu Čengiću dodatna motivacija za buduće suradnje.

 

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans

Prehodna
Izgubljena esencija lika i djela Leonarda Bernsteina: “Maestro“
Sljedeća
40. Međunarodni festival Sarajevska zima u Kinoteci BiH