Vitalina Varela: Žena čije ime prkosi životom

Piše: Fatima Bilčević

14. Pravo Ljudski Film Festival zatvorit će najnoviji film portugalskog reditelja Pedra Coste “Vitalina Varela”

Smrt sa živima ne dijalogizira, njena neprikosnovena konačna Riječ ostavlja sve naše riječi da usamljeno lebde svemirom. S tom se spoznajom suočava Vitalina Varela, naslovna junakinja istoimenog filma Pedra Coste, kada nakon trideset pet godina razdvojenosti od muža Joacquima i čekanja na avionsku kartu, konačno doputuje sa otoka Santiago njemu u Lisabon, da bi u konačnici shvatila kako je zakasnila ne samo vidjeti ga živog već i na njegovu sahranu.

Tužna Penelopa

U filmu čija kompozicija podsjeća na redanje umjetničkih slika, a statična kamera i usporena dinamika izmjenjivanja filmskih kadrova ostavljaju dojam da je vrijeme stalo, o životu Vitaline Varele saznajemo sporo, retrospektivno, kroz prisjećanje i gotovo somnambulne projekcije prošlosti, budući da akcenat filma i nije na samoj pripovijesti. Ova konstatacija može zvučati paradoksalno, pogotovo ako se uzme u obzir jedna očiglednost – naslov koji sadrži ime glavne junakinje, a na temelju kojeg bismo mogli pretpostaviti da je akcenat filma upravo na ličnoj pripovijesti Vitaline Varele. Njena neobična životna priča o čekanju, nadi, ljubavi, potrebi za odgovorima i svođenju računa i jeste ideja vodilja ovog ostvarenja, u to nema sumnje, ali je sama pripovijest u filmu labilna i krajnje nelinearna te gurnuta u drugi plan već od samoga početka filma gdje nam postaje jasno u kolikoj je mjeri film artističan, da ne kažem, larpurlartističan, odnosno, zaljubljen u vlastiti specifičan jezik, u igru simbola, alegorije, ritualnost te ekspresionističko slikanje ulica i prizora predgrađa Lisabona u kojem je Vitalinin muž proveo većinu života i gdje ona sad pokušava naći odgovore i smisao vlastitog čekanja.

Vitalina Varela započinje prizorom procesije koja napušta sahranu Vitalininog muža Joacquima, gdje se uvodi simbol putovanja prije svega usko vezan uz simbol smrti kao putovanje duše s jednog mjesta na drugo ili iz jednog u drugo stanje, ali možda još važnije uz čovječiju sudbinu koja je stalno putovanje da li izvana ili iznutra, ali u svakom slučaju prema ispunjenju potrebe za jedinstvom, ujedinjenjem, o čemu nam autor posredno govori kroz sudbinu Vitaline Varele, koja više od pola života čeka putovanje na kraju kojeg se nada da će naći jedinstvo pri susretu s Joacquimom. Međutim, naša tužna Penelopa, da ne kažem parodija Penelope, nije dočekala da se njen Odisej vrati na planine otoka Santiago pa da mu domaćica opere noge u znak gostoprimstva i prepozna herojski biljeg, jer u ovoj priči nema heroja. Oni su samo ljudi, čak ni Vitalini nije dato da bude heroina, da preuzme to Odisejevo breme i doputuje mužu nakon što je čekala mnogo duže nego Penelopa na svog dragog. Strpljivi gledalac saznaje negdje u drugoj polovici filma da Joacquim, još kao mladić, ostavlja Vitalinu na Zelenortskim otocima, na otoku Santiagu, potrugalskoj koloniji kako bi kao mnogi njegovi vršnjaci otputovao u Portugal, radeći kao zidar, u potrazi za boljim životom. Ona je, u međuvremenu, kao mnoge mlade žene iste sudbine ostala smjerno da čeka svog muža i slijedi njegovu viziju života, dok je on, možda za razliku od mnogih, u samo dva navrata posjetio suprugu, a od tih posjeta joj ostavio temelj kuće i jedno dijete.

O životu Vitalininog muža također saznajemo nekoliko stvari i to posredstvom svećenika Venture, inače vrlo značajne figure u filmu. Ventura je, naime, vjerski službenik koji je izgubio vjeru u Boga i sad kao avet luta sablasnim zidinama predgrađa Lisabona koje autor vrlo vješto slika u maniru klasika žanra horora iz prve polovine 20. stoljeća. Isprva Vitalinu on doživljava kao smetnju, ličnost koja je došla sa zakašnjenjem da uzalud budi neke duhove prošlosti te prvobitno odbija i njenu molbu da održi posljednju misu za smiraj duše njenog muža. Kasnije, kada se otvori i progovori nešto o tome kako je pomogao njenom mužu da vrati dugove koji su bili posljedica njegovog raskalašenog života, kako je čak platio njegovu sahranu, u konačnici pristaje održati i tu misu, igrajući ulogu smjernog harona koji treba prevesti dušu s jednog mjesta na drugo, ne pitajući se o višem smislu tog svog čina.

Neprikosnovena vjera

Uvođenjem lika svećenika Venture, film dodaje još intenzivnije boje atmosferi koju slika od samoga početka, radikalno apokaliptičnoj, koja podsjeća na kraj Čehovljevog “Višnjika”, naprimjer, gdje svi odlaze zaboravivši sirotog Firsa, koji je star i bolestan, a on onako pomiren, blago razočaran i gorak ostaje čekati kraj jer se više nema čemu nadati. Upravo takvu atmosferu dolazi Vitalina, koja se pojavljuje s nekom nadom i ako se rasprši, iza nje ostaje ipak želja da se nađe neki odgovor i neki smisao života koji je provela u čekanju. Međutim, u filmu, koji se dosta koristi tehnikama teatra i čiji su kadrovi često kao fotografirane kulise neke predstave ili pojedinačne scene, a likovi često u krupnom planu sukobljeni jedan s drugim ili sami sa sobom, Vitalina uskoro postaje dijelom te cjelokupne somnambulne apokaliptične atmosfere teatra aveti. Negdje na pola filma imamo dojam kako joj ta atmosfera te okolnosti i težina vlastite sudbine oduzimaju već i ono malo stabilnosti i zdravog razuma što je ostalo, pogotovo kada se baraka u kojoj živi počne urušavati i kamenje se počne odlamati na nju usred svakodnevnih rituala.

Kao da nije dovoljno što ju je sama sredina neprijateljski dočekala i što je njen kasni dolazak protumačila gotovo kao nepravdu, već i stvari počinju prijetiti i upozoravati da tu ne pripada.A gdje onda pripada Vitalina Varela ta žena čije ime prkosi životom iako je smrt svuda naokolo, ako ne u tu kuću gdje je njen muž živio više od pola života dok je ona na njega čekala? Možda upravo na to groblje čijim se prizorom završava ovaj film, gdje će naći konačno ujedinjenje s mužem. Koliko god se prosječnom gledatelju u navratima ova priča mogla učiniti teškom i apsurdnom, pogotovo uzevši u obzir otežanu recepciju uzrokovanu samom kompozicijom filma, tamnim, statičnim kadrovima, izuzetno fluidnom pričom, riječju, njegovim eksperimentalnim štihom, ipak na koncu prevladava dojam kako cjelokupnu njegovu strukturu na okupu drži sama junakinja Vitalina Varela i njeno lice koje nam se u intervalima prikazuje u krupnom planu u statičnim kadrovima, s kojeg očitavamo slomljenost, patnju, svijest o stvarima kakve jesu, al’ istovremeno gotovo nadljudsku snagu da se vlastita sudbina do kraja stameno izdrži i podnese. Upravo ta determiniranost i snaga da se nosi s vlastitom sudbinom uzdižu Vitalinu Varelu iz prizemlja banalnosti i čine je bliskom tragičkim junakinjama, dok njena neprikosnovena vjera, nada i pouzdanje u život, u to da „stvari moraju uspjeti kad postoji ljubav“, koliko god možda pretjerano idealistički, anahroni ili prevaziđeni bili, ne možemo poreći da su stvarni, vrijedni i životni!

Prehodna
Kruh naš svagdašnji: O (pre)hrani i strojevima
Sljedeća
Kuća je crna: Zazorna moć poetske slike