Piše: Zerina Zahirović
“Kruh naš svagdašnji” Nikolausa Geyrhaltera kolaž je dokumentarističkih inserata u mašineriju masovne proizvodnje prehrambenih namirnica
Na prijelomu programa ovogodišnjeg Pravo Ljudski Festivala naći će se i dokumentarac Nikolausa Geyrhaltera, Kruh naš svagdašnji (Unser täglich Brot) iz 2005. godine – kolaž dokumentarističkih inserata u mašineriju masovne proizvodnje prehrambenih namirnica. Dronska letjelica prelijeće polje suncokreta i zaprašuje ih, utrobe nepreglednog niza svinja prerezuje kolosalna i precizna mašina, glavama krava utovljenih steroidima prislanja se elektrošoker – klanje je prirodan i podrazumijevajući postupak, obavlja ga stroj, radnici imaju dnevne kvote i dosežu zacrtani prag učinka. U Geyrhalterovom dokumentarcu sve je u sprezi, mašine kao da se nikada ne mogu pokvariti – industrija, njen vrhunac i čovjek koji je ima u kontroli. Kada bi se tražio zlatni rez ovog filma, biće da bi to bio pokušaj reditelja da nas stavi pred našu bojazan. Peter Bradshaw odlično je za Guardian u svom osvrtu na film prepoznao da scene ne izazivaju gađenje i averziju niti je, vrijedi dodati, Geyrhalter imao naum praviti film koji će širiti ideologiju bretarijanstva. Bradshaw će vrlo direktno ustvrditi kako on izaziva strahopoštovanje – mašina koja zamjenjuje i nadomješta za čin ubijanja. Pritom, klanje životinja i prerađivanje namirnica do te je mjere masovno i repetitivno da scene ni najmanje ne uznemiruju, a ljudi koji u ovom dokumentarcu rade na strojevima nisu ubice nego robovi.
Pauza za ručak
Stjecišta filma niti su ljudi upregnuti u industrijske pogone, niti, s druge strane, prizori ribljih očiju i utroba, preklanih peradi, povrća koje raste iz plastičnih vreća i scene hi-tech zaprašivanja. Reditelj skoro redovno nakon porcije scena u kojima smo nemoćni pred visokotehnološkim prehrambenim pogonima odvodi gledaoca na pauzu za užinu – radnici i radnice jedu kruh svoj svagdašnji. Geyrhalter je ovim dokumentarcem to i želio poentirati – čovjek koji ju je iz straha napravio i sada robuje visokotehnološkoj mašini.Postavit će se pitanje, a to se moguće tako i htjelo – šta to probavljamo uz meditativne scene uposlenika u fabrikama hrane koji uzimaju svoju pauzu za ručak? Kroz dugački sterilni hodnik polako nam prilazi čovjek koji kokoške utjeruje u kaveze klecajući na lijevu nogu. Dok je stigao do nas, za njega već imamo samilosti – nije to nikakav bezdušni serijski razbijač jaja nego smo mi sami, upregnuti u velike pogone tjeskobe. Osjećaj nemoći, žena koja u pogonu kokoškama koje greškom nisu umrle prije nego ih se samelje prerezuje glave – stiče se utisak da se mašine koje je čovjek izumio više nikada ne mogu ugasiti.
Reditelj želi i da se preispita koja je svrha, na šta idu svi ti visokosofisticirani strojevi? Zarazan strah od gladi – naša hrana mora biti jeftina i želimo je u zalihama – to bi bio presjek stava ljudskog roda spram prehrambene apokalipse današnjice – revolucije masovne proizvodnje (pre)hrane.Pored toga, Geyrhalter želi poentirati i to da mesna i agroindustrijska mašinerija nisu krojene po mjeri čovjeka. Zbog toga prizori koji bi to trebali ne izazivaju gađenje. Radije, oni izazovu raspoznavanje da smo i sami uronjeni u masu – u svijet koji proizvodi po mjeri straha od gladi. U takvom lancu proizvodnja postaje sama sebi svrha, ona je Isus koji prehranjuje svoje stado.Gyrhalterov “Kruh naš svagdašnji” nije nasilan film, preklana grla goveda zapravo su lako probavljive scene, on nema namjeru izbiti gledaoca iz cipela – to je film koji će odvesti u ostranjenje – nivo operativnosti nekih od naprava do te je mjere usavršen da one mogu raditi i bez ljudskog nadzora. I nakon odgledanog filma, teško je kolosalnu industriju hrane nazvati industrijom hrane, radije će biti da se masovno proizvodi utjeha – pretile nacije su zapravo pothranjene, do takvih nas zaključaka Geyrhalter želi dovesti.
Razbijeno jaje
Dok se mnogi gledajući Geyrhalterov Kruh prisjete Frickeove Barake (1992), film je pritom jako meditativan – prizori nepreglednih polja suncokreta i dron koji intruzivno ulijeće u filmski okvir – skoro svaku od njih Geyrhalter pravio je po istom receptu – one otpočinju osjećajem nemoći, a potom smo vrlo brzo zinuli i raskolačili oči. S tim u vezi, u žanrovskom smislu ovaj dokumentarni film bi mogao da se ocrta i kao dokumentarni sci-fi – prehrambene mašine u meditativne scene hrane ulijeću iz nekog nepoznatog portala. Potom smo u kolosalnom podzemnom iskopu soli – čovjek i njegov želudac prodrli su u sve ćoškove svijeta, postrojbe koje žele prevlast nad ljudima, supermarketi su utrobe čudovišta u kojima tumaraju tjeskobni ljudi. Filmu bi se čak mogli spočitati distopijski elementi – s jedne strane smo zadivljeni civilizacijskim napretkom, a s druge bismo željeli ne biti dio takvog svijeta – čas smo u prehrambenom hramu, čas smo zabezeknuti od straha. Praveći ovaj dokumentarac, Nikolaus Geyrhalter je napravio dobru računicu kakva će važna pitanja gledalac sebi postaviti.Izborom naslova, Kruh naš svagdašnji, reditelj ne poziva na molitvu, on želi da je preispitamo. U jednoj od scena vozimo se u autobusu krcatom radnicima koji kasnije izlijeću u polje prekriveno kilometrima najlona.
To što dnevno ne nadgleda stroj koji prekolje dvije tone uznemirenih pilića ili svinja, gledaoca ispred platna filma ne čini manje saučesnikom u industriji upravljanja strahom. I k tome još, mašine mogu stati s radom, Geyrhalter možda želi i da se porazmisli o šačici moćnika u čijem je interesu da ostatak svijeta probavlja genetski modificirane paprike te bi se u filmu mogao prepoznati i svojevrsni klasni podtekst.Prema riječima Mary Frances Kennedy Fisher, Amerikanke koja je pisala o hrani, vrlo je moguće da je najprivatnija stvar na svijetu jaje prije nego ga se razbije. Geyrhalter ga je razbio i imali smo šta vidjeti. Koljači goveda smjenu završavaju pronoseći šmrk vrele vode kroz sterilnu fabričku salu. Sutra će radni dan završiti na isti način. Gledaocu ostaje da meditira nad pitanjem ko je tu zapravo superioran i da li je on na vrhu lanca ishrane – čovjek ili mašina koja prehranjuje mase?
