Karelia: Pukotine u pastorali

Piše: Maja Abadžija

14. Pravo Ljudski Film Festival: “Karelia: International with Monument” Andresa Duquea ispituje masovne zločine i prakse sjećanja u regiji na rusko-finskoj granici

Film Karelia: International with Monument najnoviji je dokumentarni uradak španskog reditelja venecuelanskog porijekla Andresa Duquea. On je i njegov povratak u “slavenski svijet”, toliko dalek njegovoj matičnoj kulturi i kulturi u kojoj živi i djeluje, nakon filma Oleg i rijetke umjetnosti - intimnog i empatičnog portreta ruskog klavirskog virtuoza Olega Nikolajeviča Karavajčuka. Duquea se često opisuje kao dokumentarnog portretistu - možda zato što su Oleg, ali i njegov prvijenac Ivan Z posvećeni liku kultnog reditelja Ivana Zuluete, ponajviše na njega skrenuli pažnju filmske javnosti. Ukoliko se priklonimo tom utisku, što nije nužno, jer je Duque filmotvorac širokog spektra interesovanja, onda bismo Kareliju mogli označiti kao grupni portret ili čak kolaž s političkim komentarom.

Karelia, prikazana u sklopu retrospektivnog programa 14. Pravo Ljudski Film Festivala, na nekoliko nivoa pripovijeda priču o istoimenoj regiji na rusko-finskoj granici - dijelu svijeta koji je u različitim historijskim periodima pripadao Švedskoj, Finskoj i Rusiji. Sloj sjevernjačke prirode, grube ali netaknute; sloj krvave i represivne povijesti; sloj porodične priče. Duqueova kamera ljubopitljivo prati jednu lokalnu porodicu s petero zaigrane plavokose djece dok trčkaraju šumom. Igraju zaboravljene igre i prakticiraju paganske rituale. Tu je dodir kamere i subjekta najempatičniji, maltene zaljubljen. Bilo da snima strogog bradatog oca koji čita iz povijesne knjige o zločinjenjima ruskih careva, pomalo zbunjenu majku u šetnji šumom ili neuhvatljivu dječicu na kupanju; Duque im posvećuje gotovo opsesivnu nepomućenu pažnju. Ipak, on nas nijednog trenutka ne uljuljkava u rustikalnu utopiju. Njegovi razigrani prizori u sebi uvijek nose svojevrsni nemir, i to ne samo zbog toga što su snimani iz ruke. Kada muzički background (koji eklektično kombinuje kompozicije Jeana Sibeliusa, Claude Debussy i Eliane Radigue) utihne, sve što čujemo je zuj insekata, što svakako sugeriše nešto zazorno ili možda onostrano, neko nepojmljivo prisustvo koje vreba tihom šumom. Tek kasnije će Katerina Klodt, glavna junakinja drugog dijela filma, jednostavnom primjedbom osvijetliti to mutno osjećanje: naime, u šumi više nema ptica. Ptičiji rod odletio je ne zbog čovjekovog industrijskog petljanja u ekosistem, nego zbog nečeg još goreg: ubijanja.

Naime, šuma u kojoj smo pratili djecu u igri je ustvari groblje ili radije masovna grobnica koju aktuelne vlasti u Rusiji ne priznaju. U šumi su pokopane žrtve staljinističkih čistki: bivši zatvorenici zloglasnog Soloveckog logora i još barem 8.000 strijeljanih. Jedino sjećanje na njih je jednostavni kameni obelisk s natpisom - očajničkom molbom: “Ljudi, ne ubijajte jedni druge!”. Zbog ukazivanja na zločine koji se baš i ne uklapaju u zvaničnu sliku povijesti se Juri Dmitrijev, Katerinin otac, našao u zatvoru. Drugi dio filma je stoga također spomenik - njemu.

Duque strukturalno i montažno naglašava i dokida arhaičnu podjelu na prirodu i historiju, pokazujući da više ne postoji mogućnost ahistorijske pastorale u kojoj možemo nesmetano općiti s bogovima; ne, svaki pedalj zemlje koju nastanjujemo zaliven je krvlju drugih ljudi. Jedino što još možemo učiniti jeste pružati, neprekidno, otpor kroz sjećanje na one koji su ubijeni. I čuvati šumu, kao spomenik.

Prethodna
Kuća je crna: Zazorna moć poetske slike
Sljedeća
Hronike žive: Kate, Kemp i vrli živin svijet