Piše: Segor Hadžagić
Jedne sumorne bukureštanske noći, gospodinu Lazarescuu pozli. Muči ga glavobolja. Povraća. Osjeća da ovo nisu uobičajene posljedice redovnog opijanja i čira na stomaku koje ga već godinama muči. Poziva hitnu pomoć i nastaje dugo i apsurdno „pregovaranje“ da ga ipak posjete, jer nije u pitanju koja čašica više, kako oni smatraju. Potom, posjećuje svoje komšije koji nakon još apsurdnijeg razgovora ipak uviđaju da je situacija ozbiljna. Konačno stiže i Miora iz hitne pomoći i nastaje starčevo „dugo putovanje u noć“- seljakanje iz jedne bolnice koje će otkriti ravnodušnost i aroganciju doktora koji ne žele pomoći još jednom u nizu „takvih ljudi“, onih što su sopstvenim greškama narušili vlastito zdravlje.
reditelj: Cristi Puiu; uloge: Ion Fiscuteanu, Luminta Gheorghiu, Gabriel Spahiu, Doru Ana; 2005.
IMDb rejting: 7.9/10
Rotten Tomatoes rejting: 93%
Na prvu loptu, Smrt gospodina Lazarescua nudi isuviše dosadnu i uobičajenu priču svakog usamljenog penzionera, da bi proizvelo kvalitetniju filmsku supstancu, ali Puiu i, vjerovatno, najznačajnije scenarističko ime Rumunskog novog vala, Razvan Radulescu uspijevaju obične situacije nadograditi beskrajno duhovitim dijalozima i izdići jednu nedramatičnu priču na nivo postsocijalističkog apsurdnog epa o ravnodušnosti ali i prigušenim iskrama humanosti tranzicijske Rumunije.
Dokumentaristički stil Puiua ulazi u srce savremene Rumunije sa snažnim kontrastom između arogantne omladine oličene u liku doktora i „bivših ljudi“ iz totalitarističkog sistema koji nisu zapamtili sretna vremena. Za ljekare, Lazarescu je samo alkoholičarska ruina („Jesam li ti ja dao bocu u ruke? A svinjo“, upitaće jedan ljekar ili „Njegova jetra je velika kao zgrada parlamenta“, duhovito će prokomentarisati drugi), ali Puiu izbjegava jeftinu socijalnu i političku kritiku brutalnog sistema. Ono što ga prije svega zanima jesu crnohumorni i tragikomični odnosi među ljudima koji gotovo da ne pričaju istim jezikom. Svaka scena sa dugim kadrovima i besciljnim dijalozima predstavlja malu pozorišnu etidu gdje i najmanji detalj brižljivo razrađen. Agonija Lazarescua traje dva i po sata, i teško da će neko dostići ono što je uspio Puiu: da gledamo lagano psihičko i fizičko propadanje našeg – tipičnog – komšije – prekoputa, a da nam se gorki osmijeh čitavo vrijeme ne skida sa lica.
