Piše: Marko Njegić

Ponovljeno gledanje Praznika u Rimu (1953.) dvostruko je podvuklo bajkovitost i nevinost obljubljenog klasika Williama Wylera. Divna Audrey Hepburn glumi princezu Ann, izravnu nasljednicu prijestolja neke “izvjesne“ (neimenovane) europske zemlje na zadnjoj etapi turneje po gradovima Starog kontinenta, od Londona do Rima. Njezinu kraljevsku visost u Rimu očekuje konferencija za tisak, a neka od pripremljenih pitanja Gregory Peckovog ciničnog američkog novinara Joea Bradleyja, po naputku urednika, tiču se Annine reakcije na “ideju stvaranja europske federacije“ (proročanski, EU prije EU) i pogleda na “prijateljstvo među narodima“.

Praznik u Rimu; režija: William Wyler; uloge: Audrey Hepburn, Gregory Peck, Eddie Albert; 1953.

IMDb rejting: 8.0/10

Rotten Tomatoes rejting: 97%

Ona je iskazala vjeru u to, kao što “ima vjeru u odnose među ljudima“. Svijet je tada povjerovao u njezine riječi, ali danas više ne može u eri neprijateljstva među narodima, poljuljanih odnosa unutar EU, Brexita itd. i tu kao da je na površinu isplivala mračna politička pozadina romantične komedije, odnosno činjenica da je Oscarom nagrađeni scenarij pod pseudonimom napisao iz Hollywooda prognani Dalton Trumbo. Budući da Europa više ne postoji kao takva ni u američkoj romantičnoj imaginaciji, Annine riječi su danas kao nikad ranije utjelovljenje bajke, uostalom kao i sam Roman Holiday, staromodan film u najčestitijem smislu te riječi.

Wylerov uradak datira iz vremena prije modernog tabloidnog novinarstva, “paparazza“ i lažnih vijesti - danas Joe ne bi trebao zvati kolegu fotoreportera Irvinga Radovicha (Eddie Albert, Najduži dan) da ovjekovječi njegovo ekskluzivno druženje s princezom, opalio bi fotku s mobitelom, možda i “selfie“, a upitno je i bi li se zaljubio u princezu nakon zajedničkog điravanja Rimom te u konačnici odustao od priče za naslovnicu vrijedne 5000 dolara. Ako izuzmemo premisom slično postavljeni (i žanrirani) Dogodilo se jedne noći Franka Capre s Clarkom Gableom i Claudette Colbert, Praznik u Rimu gotovo sve duguje bajki, tj. mitu o Pepeljugi koji izvrće od samoga početka.

Princeza Ann predstavljena nam je na nekakvoj ceremoniji u dugoj svečanoj haljini do poda, dakle ona je već Pepeljuga na balu, samo nesretna, bez princa. U jednom trenutku Ann nonšalantno izvuče nažuljalo stopalo iz uske cipelice koja će joj pobjeći izvan haljine, ali će joj ipak biti vraćena na nogu. Roman Holiday je inverzna Cinderella, u sporazumu s mitologijom popularne bajke. Kad Ann i Joe uđu u kočiju, ona aludira kako će se u ponoć “pretvoriti u bundevu“, a on, njezin princ na vespi koju je vozio do prije nekoliko minuta, navijesti “kraj bajke“.

No, rekosmo, priča je ovdje obratna – Ann ne želi biti kraljevna barem na jednu noć, već obična žena bar na jedan dan, umorna od silnih dvorskih protokola. Želi činiti što je volja, imati kraću kosu, lizati “gelato“, sjediti u kafiću na ulici, šetati po kiši, zabaviti se i možda doživjeti koje uzbuđenje, biti ne samo sretna, nego “presretna“. Joe će joj poput dobre vile ispuniti svaku od tih želja (pojest će sladoled, popiti piće, zabaviti se i upasti u tučnjavu), osim šetnje po kiši, ali to će nadoknaditi skokom u rijeku nakon kojeg slijedi njihov mokri, kišoliki poljubac kao potvrda zaljubljenosti.

Zaljubljenost je ustupljiva s ove strane ekrana tijekom njihove zimzelene romanse u “vječnom gradu“ s posjetom njegovim vedutama - Koloseum, Španjolske stepenice, Usta istine… - koja trenutačno pretvara gledatelja u turista. U Ann se zaljubljujemo još prije Joea (scena s cipelicom), a posebice kad je vidimo kako omamljena ljekovima za smirenje drijema na javnom mjestu i potom prebačena u njegov stan traži svilenu spavaćicu s ružinim pupoljcima. Pr(a)va kraljica rom-coma Hepburn očarava nas srnećim očima, osmjehom koji bi u trenu razoružao vojsku, teško odoljivim šarmom i iskrenom neokaljanošću, recimo u trenutku kad se Ann probudi u neznančevom stanu odjevena u njegovu pidžamu i brže-bolje provjeri nosi li donji dio ili gaćice (“Jesi li što izgubila“, vragolasto će Joe).

Wylerov film je snimljen s velikom ljubavlju prema Audrey, Rimu i žanru romantične komedije, redefiniranom gorko-slatkom kompleksnošću kakvu nije posjedovao It Happened One Night. Neizbježni oproštaj i tada je i sada srodniji umjetničkim (melo)dramama, a ne studijskim romantičnim komedijama kakve će Praznik u Rimu inspirirati, no razdvajanjem para Wyler izaziva snažniji emotivni učinak koji će se čuti do La La Landa.

Annin raspon osjećaja od “presretna“ do “pretužna“ Wyler, zanimljivo, oslikava upravo na Joeovom licu, lomeći njihovo/naše srce i hvatajući u razornom krupnom planu ono što sve riječi ovoga svijeta ne bi izrekle. Redatelj će još jednom spojiti Joea i Ann da šutke parafraziraju mitsku rečenicu “uvijek ćemo imati Pariz“ Ricka i Ilse (Casablanca) i razdvoje se zauvijek. Prilikom rastanka samo njihove oči govore i vrte sretne krajeve na vlastitom kinoplatnu, zamislive njima, možda i nama.

Život piše 'Roman Holiday'

Film snimljen u potpunosti na lokacijama u Rimu slobodno je utemeljen na rimskim (ne)zgodama iz života britanske kraljevne Margaret. Prema njezinom liku i djelu stvorena je princeza Ann koja se možda “ne čini kao netko tko stvara nevolje“, ali je u nevolje upala. Hepburn je osvojila Oscara za ovu ulogu, inače njezinu prvu glavnu na filmu. Njezinoj popularnosti nemalo je pomogao sam Peck inzistirajući da se ime njegove ravnopravne partnerice također istakne na plakatu.

Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija