Motherless Brooklyn: Kad ‘noir’ zaigra ruski Tourette

Piše: Marko Njegić

Relociranjem radnje nagrađivana romana "Motherless Brooklyn" Jonathana Lethema iz devedesetih u pedesete, Edward Norton je htio približiti svoj redateljski drugijenac vremenu kad je "noir" bio žanrovski na vrhuncu popularnosti i utjecajnosti, radije nego on sam kao glumac. Sjetimo se, Norton je na scenu stigao 1996. i već za svoju prvu ulogu osvojio nominaciju za Oscara (Iskonski strah), a do kraja dekade prošao transformaciju od izvrsnog sporednog (Svi kažu volim te, Narod protiv Larryja Flinta) do još boljeg glavnog glumca (Generacija X, Klub boraca) i prvi put se okušao kao redatelj (Vjeruj u ljubav). Godine 2001. podijelio je kadar s velikanima Marlonom Brandom i Robertom De Nirom (Pljačka), što se moglo shvatiti kao simbolična predaja glumačke štafete. Nažalost, Norton nije postao njihov istinski nasljednik zbog varljiva uspjeha u novom mileniju, iako je ostvario više no respektabilnu karijeru (25. sat, Iluzionist, Birdman...).

Motherless Brooklyn; režija: Edward Norton; uloge: Edward Norton, Bruce Willis, Alec Baldwin, Gugu Mbatha-Raw; 2019.

IMDb rejting: 6.8/10

Rotten Tomatoes rejting: 62%

Znači, mogao je Norton ostaviti radnju filma Brooklyn bez majke u devedesetima, kad je, da citiramo Branda iz Na dokovima New Yorka, bio "contender". No, stavio je "noir" u prvi plan, ne sebe, iako i glumi glavni lik Lionela Essroga, zvanog Brooklyn i Spodoba, detektiva s Touretteovim sindromom. Snimio je, dakle, film u službi žanra, bez isticanja redateljskog ega (i) u formi prozirnih postmodernih igrarija. Tipa, da likovi, kao u romanu, govore "noirovskim", "hard boiled" jezikom, a mjesto i vrijeme radnje su New York i modernije devedesete, ne neki imaginarni "grad grijeha" unutar nekog neodređenog doba kao u Sin Cityju iz kojeg je Norton uzeo Brucea Willisa.

Ipak, to ne znači da Norton nije malčice postmoderan i subverzivan spram žanrovske tradicije koje se čvrsto drži. Tako, akcijaš Willis tumači Franka Minnu kao "die hard boiled" detektiva, "noirovski" spoj Johna Hartigana i McClanea (Sin City, Umri muški) koji je "cool pod pritiskom", ali u prvoj akciji bit će kukavički koknut s leđa. U većini Raymond Chandler/Dashiell Hammett "noirova" bi "tough guy" poput Franka vodio istragu, a Lionel bio krajni sporedni lik, nekakav ulični "snitch" koji će detektivu odati poneku informaciju uz "touretteovski" tik i viku. U Brooklynu bez majke situacija je obratna: junak je detektiv s medicinskim poremećajem.

Potrebno je vremena da se gledatelj navikne na Lionelovo facijalno trzanje i neartikulirano vikanje, što znade biti distraktivno i neke bi moglo odbiti od filma. Međutim, Norton povremeno rabi stanje protagonista u humorne svrhe (ponavljajuća poštapalica "Ako!"), srećom ne preko granica autoparodije, a sve kako bi opustio tenzije u scenama s pištoljima koji bi mogli zaigrati ruski Tourette. S vremenom se Lionelova zapažanja mogu sagledati/saslušati kao nekakvi vanjski, ne unutarnji monolog "noir" detektiva, i ta svojevrsna autrospekcija instrospekcije je prijeko potrebno osvježenje unutar tonalno neravnomjerna filma i žanra zadimljena poput najzadimljenije kavane.

Bez tog i takvog lika Motherless Brooklyn bi bio standardni "noir" s temom korupcije, a ovako je bar drukčiji, ako je već – očekivano - slabiji od Kineske četvrti i L.A. povjerljivo, ali npr. bolji od Crne dalije. Korupciju Lionel razotkriva uz pomoć aktivistice Laura Rose (Gugu Mbatha-Raw), nastavljajući detektivski posao mentora/očinske figure Franka pod krinkom novinara i slijedeći njegove tragove od dna do vrha društvene ljestvice. Na vrhu stoluje povjerenik grada New Yorka za parkove Moses Randolph (Alec Baldwin) koji ispod maske naizgledna "čovjeka iz naroda" skriva korumpirano lice. Randolph smatra da je ispred, ne iznad zakona, a planira sprovesti u djelo urbanistički plan s diskriminacijom crnaca i latinosa pod krinkom "američkog načina".

Angažman Baldwina u ovoj ulozi potencira nesuptilne paralele s Trumpom kojeg je parodirao u "Saturday Night Live" skečevima, posebice kad Randolph počne prepričavati kako je koristio moć za seksualni dobitak. Norton je suptilniji i bolji kao redatelj nego scenarist. Iako školski čisto i uredno režiranu filmu nedostaje više vizualnog stila i stiliziranosti, možda i zbog sklonosti verbaliziranom, pojedine scene ili kadrovi direktora fotografije Dicka Popea (Vera Drake, The Illusionist, Mr. Turner) za svaku su pohvalu, primjerice dočaravanja Lionelova napušenog stanja uz primjerene montažne prijelaze. Još su bolji njegovi flešbekovi režirani u formi filma unutar filma, s rupama u sjećanju oslikanim topljenjem filmske vrpce u kinu pedesetih. Kao pravi "noir". Ako!

Zvučna slika

Dobra je i glazba Daniela Pembertona (Steve Jobs, Kralj Arthur), kao i pjesma Thoma Yorkea "Daily Battles". Norton im je prirodao i jazz klasike Charlieja Parkera, a Michael Kenneth Williams glumi trubača nalik Milesu Davisu.

Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija
Prehodna
Happy Old Year: Jedna gorkoslatka drama
Sljedeća
Color Out Of Space: Cageovo ludilo i Lovecraftov kozmički horor