Piše: Mirnes Alispahić
Marie Kondo poznata je japanska spisateljica čija je specijalnost pospremanje i organizacija stana i kuće, koja se donekle može primijeniti i na privatni život kako neki tvrde. Ali, da li je doista jednostavno složiti razbacane, davno zaboravljene osjećaje i uspomene? „Zadržati ono što nam donosi radost, baciti sve ostale nepotrebne stvari“, kaže Kondo. Zvuči jednostavno. Međutim, Nawapol Thamrongrattanarit, reditelj i pisac dragulja po imenu Sretna Stara godina kontrira Kondo s tvrdnjom da svaka stvar koju posjedujemo, bez obzira koliko se činila beznačajnom ima uspomenu vezanu za sebe, a one bude osjećaje. Okrenuti novi list i početi ispočetka, kao da prošlost nikada nije ni postojala, za Jean koja se nakon tri godine boravka u Švedskoj vraća na Tajland čini se izuzetno lakim pothvatom. Jean je dizajner interijera i ona planira urediti dio kuće u kojem je bila smještena očeva muzička škola i radionica za popravak muzičkih instrumenata kako bi napravila svoj minimalistički studio iz snova.
Sretna Stara godina; režija: Nawapol Thamrongrattanarit; uloge: Chutimon Chuengcharoensukying, Sunny Suwanmethanont, Sarika Sathsilpsupa; 2019.
IMDb rejting: 7.5/10
Ipak, stan i život nisu jedno te isto. Stan je prepun stvari, naizgled običnih i beznačajnih kojima Jean puni kese, ne birajući šta baca. Za nju ništa od toga nije potrebno za novi početak. Ali osjećaji, ma koliko se trudili da ih sakrijemo, ipak nisu odbačene stvari kojih se lako riješiti pa tako Jean, koja je, kako se postepeno otkriva u prošlosti bila jedna hladnokrvna i sebična djevojka, otkriva svoje emocije dok prekopava po smeću te kreće na put ka katarzi. Mnogi njeni prijatelji su ostali povrijeđeni njenim prijašnjim ponašanjem, njen bivši dečko možda i najviše. Čak i kada se čini da je krenuo dalje s novom djevojkom, izgleda da tapka u mjestu jer previše ga toga veže za Jean od koje se ne želi tako lako oprostiti, kako se čini. Baš kao i Jean, oboje na svoj način stoje jer su stvari između njih ostale nerazjašnjene.
Nawapol, iako mlad reditelj pokazuje zrelost i uspješno vodi priču dajući nam malo, ali sasvim dovoljno, kao naprimjer u scenama porodice dok razgovaraju za večerom, da otkrijemo porodičnu historiju Jean u kojoj se kriju i razlozi njenog ponašanja i emotivne nedostupnosti. Jeanina majka koja se grčevito opire puštanju stvar iz svog života, Jeanin brat koji je ostao u prošlosti, ali shvaća šta mora da se uradi i Jean koja se pokušava izboriti s osjećajima na koje nije navikla svi su produkt očevog napuštanja porodice zbog čega se svako od njih nosi s tim teretom kako zna i umije.
Jedina mana koja bi se mogla pronaći jeste trajanje, jer se ponekad čini da Nawapol nepotrebnim scenama nabija minutažu pa je tako barem 15, ako ne i 20 minuta ovog filma moglo komotno ostati na podu montažne sobe i ne bi izgubio na kvaliteti. Na ruku ne ide ni marketing zbog kojeg bi se moglo pomisliti da je riječ o sladunjavoj romantičnoj komediji, a daleko je ovo od komedije i romanse. Ovo je samo jedna gorkoslatka drama, jedan od onih filmova koji nas tjeraju na razmišljanje (ili bi barem trebali), o životu, ljudima koji nas okružuju, stvarima koje smo uradili i osjećajima koje smo zakopali i donosi nam jednostavnu poruku, da bi nastavili dalje moramo očistiti nered koji smo ostavili. Možda ćemo poput Jean na kraju dobiti slomljeno srce, ali to je cijena odrastanja i suočavanja s prošlošću.
