Mister Lonely: Biti drugačiji

mister lonelyPiše: Marinela Domančić

Ne biti običan, biti drugačiji, biti primijećen, pa makar pri tome živio neki tuđi život, deviza je mladića koji se izdržava imitirajući Michaela Jacksona na pariškim ulicama. Biti drugačiji, biti primijećen, također je osobena karakteristika američkog scenariste, glumca, producenta i reditelja osebujnog izričaja koji se odaziva na neobično ime Harmony Korine. Sve što je do sada radio (scenariji za Kids, Gummo, Ken Park, Julien Donkey-Boy..., režija za Gummo i Juliena) imalo je odlike osobenosti i jakog, običnim smrtnicima ne baš uvjek jasnog i razumljivog autorskog pečata. U glavnoj se ulozi sjajno snašao dvadesetšestogodišnji meksički glumac Diego Luna (pamtimo ga po izvanrednim ulogama u filmovima Before Night Falls, Y tu mamá también i Frida) koji je i u privatnom životu od malena koračao stazama zabavljača. Partnerica mu je zanosna plavuša Samantha Morton, prerušena u Merylin Monroe, a tu je i čitav spektar imitatora (Papa, Kraljica Majka, Abraham Lincoln, James Din, Charlie Chaplin...) okupljenih u komuni kojoj se Gospodin Usamljeni priključuje nakon što plavojku upozna na „radnom mjestu“.

Gospodin Usamljeni; režija: Harmony Korine; uloge: Diego Luna, Samantha Morton, Denis Lavant, James Fox; 2006.

IMDb rejting: 6.3/10

Rotten Tomatoes rejting: 46%

Paralelno smo svjedoci i dešavanja u jednoj panamskoj misiji koja avionima dostavlja hranu u ugrožena područja te nadrealnom letenju opatica. Veza između dvije priče do kraja ostaje nerazjašnjena, a vidjet ćete i zašto. Film obiluje grotesknim scenama (u kojima prednjači ona u staračkom domu!), metaforama (komuna ima stado ovaca, crnih kao što su i sami, sa jednom bijelom) i, nekarakteristično za dosadašnje radove istog autora, snažno naginje ka teatru. Kako Korine nikad nije napravio „običan“ film, tako je Gospodin Usamljeni sve samo ne običan. No razlika između ovog i svih prethodnih postoji i vrlo je jasna i očita – ovaj se doima neobično iskrenim i osjećajnim. Na momente veseo i razdragan, a onda opet preplavljen nekom tihom, potisnutom tugom, ovo je zapravo film o traženju samog sebe.

Prehodna
Going Clear: Scientology and the Prison of Belief - Crkva koja vam nabacuje cure
Sljedeća
John Wick: Sve već viđeno, ali dobro upakovano