Piše: Marinela Domančić
Posljednjih smo godina često u prilici gledati ukrajinske dokumentarne filmove koji nam prezentiraju različite aspekte života Ukrajinaca za vrijeme ratnog stanja. Univerzalnošću pristupa i izdizanjem visoko iznad razine puke ratne svakodnevnice, Divia se uveliko razlikuje od svih drugih filmova. Redatelj Dmytro Hreshko kroz dokumentarne filmove pokušava preispitati svijet te pokazati gledatelju ono što neće vidjeti, ili uočiti, u običnom životu. O sebi kaže da ga priroda oduvijek fascinira, da voli životinje i krajolike, da je svaku priliku koristio za putovanja i da ga u ratu najviše boli gledati kako priroda pati.
Divia; režija: Dmytro Hreshko; 2025.
Baveći se dizajniranjem web stranica, mobilnih aplikacija, a kasnije i videoigara, shvatio je da se želi posvetiti vizualnim umjetnostima i proučavanju filmske režije. Vrijedno je učio, vježbao i usavršavao se u Školi dokumentarnog filma Indie Lab u Kijevu a rezultat se jasno vidi u onome što stvara. Nakon pet kratkih dokumentaraca, u pet godina snimio je i pet dugometražnih filmova. Onaj najnoviji, Divia, svojevrsno je putovanje zrakom, vodom i tlom ratom poharane zemlje.
Tijekom dvije godine snimio je preko 100 sati dokumentarnog materijala na kojima je sve ono što rat ne pogađa ništa manje nego ljude – šume, vode, polja, životinje, tlo – a ne mogu reći kakve sve užase trpe. Prelijepa, spokojna zemlja sa netaknutom prirodom pretrpjela je strašnu devastaciju živog i neživog svijeta. Gradovi su porušeni, šume spaljene, polja poharana, životinje iskomadane, a i voda i zemlja su toliko zagađene da predstavljaju opasnost kako za ljude, tako i za floru i faunu.
Ne umanjujući ni značaj, ni težinu ljudskih žrtava, autor je svjesno dao glas onima koji glasa obično nemaju. Dužnu pažnju je posvetio tihim čuvarima prirode, deminerima, ekolozima, spasiteljima, naučnicima i volonterima koji vrše istraživanja i mjerenja pokušavajući pomoći živom i neživom svijetu da se oporave od posljedica rata. Izlažući se nemaloj opasnosti (minska polja, neposredna blizina bojišnica, ruševine, zagađena voda i zemlja, trupla životinja u raspadanju...) filmska se ekipa potrudila da prikupi objektivne dokaze da nisu samo granate te koje siju smrt.
Pri tome se kretala i vodom i tlom i zrakom, a snimci načinjeni dronom su posebno lijepi i dojmljivi. Uništenja su ogromna, a nade u skori ekološki oporavak je sve manje. Obilazeći ratne zone, Hreshko je često uočavao kako se priroda svakog proljeća neumitno sama liječi i obnavlja, krhko, tiho i istrajno prkoseći razaranjima. Na snimcima gotovo da nema dramatičnih bombardiranja i rušenja ali količina posljedica razaranja je itekako golema. Film je čista i nježna vizualna poezija koja istražuje dvojaka ratna razaranja – i ljudska, i ekološka.
Naziv filma dolazi od Divije, slavenske boginje divlje prirode, šuma, lova i mjeseca. Boginja predstavlja ne samo prirodu nego i način na koji se ona buni i samoobnavlja iako suočena s ratom i smrću. Cijeli je film lišen dijaloga i zvučno ga, osim glasova prirode, prati samo autorska glazba (izuzetan posao odradio je skladatelj Sam Slater koji je komponirao za vrijeme montaže) čime zorno pokazuje da slika vrijedi više od bezbroj riječi.
