Piše: Marinela Domančić

Bojan Stojčić je multimedijalni, prvenstveno vizualni, umjetnik iz Sarajeva. Njegovom bi imenu najbolje pristajala odrednica “građanin svijeta“ jer, osim što je doslovce stalno na nekim putovanjima, njegovi su vidici isuviše široki da bismo ga vezali isključivo za matični grad. Naravno, Sarajevo i Bosna i Hercegovina dijelovi su njegovog bića i veoma prisutni u svemu što radi, no on ih, vještim kombiniranjem doslovnog i kritičkog promatranja uveliko nadilazi. Prilike za sudjelovanje u projektima za razvoj i promicanje umjetničke djelatnosti u Bosni i Hercegovini i šire ne propušta. Nakon debitantskog dokumentarnog filma Hotel Hope Fantom, te grafičkog dizajniranja igranog filma Emira Kapetanovića Djeda Mraz u Bosni, ove godine je završio još jedan autorski dokumentarni film nazvan Steel Hotel Song. Kako su sva tri filma prikazana na Sarajevo Film Festivalu, šira festivalska publika imala je priliku da ih upozna iz prve ruke. Fotografije, instalacije i multimedijalne radove ostavit ćemo drugim medijima i zaviriti u Bojanov filmski opus sa naglaskom na najrecentniji rad.

Steel Hotel Song; režija: Bojan Stojčić; 2025.

Bojan voli reći da se njegov drugi film dogodio slučajnim ulaskom u zenički Hotel Internacional, gdje je, skupa sa ekipom Galerije savremene umjetnosti Manifesto, ušao da odabere komade namještaja za umjetničku instalaciju rekreiranja hotelskog prostora u galeriji čiji je centralni dio bio njegov prvi film. Ideja o snimanju (n)ovog filma rodila se čim se našao u interijeru hotela, plan snimanja nastao je na licu mjesta i priča o djelimično privatiziranom hotelu iz socijalističkog doba koji njegovi nekadašnji radnici, a sada vlasnici, čuvaju od propadanja brzo se počela formirati.

Nekada je vlasnik hotela bila Željezera Zenica, privredni kolos socijalističkog doba, a danas je ovo zdanje prazno, zapušteno i žalosno. Vrludajući kamerom kroz salone, hodnike, sobe, kuhinju i sve prateće prostorije, na filmskom se platnu veze goblen prošlog doba čiji se nekadašnji sjaj danas ne vidi, ali se jasno naslućuje. Umjetnička djela na zidovima svjedoče o tome koliko se nekada u ovaj objekat ulagalo, koliko je truda i novca na njega potrošeno i nije teško zamisliti kakvi su se sve veliki događaji ovdje organizirali. Mračni, trošni prostori više ne služe prvobitnoj svrsi. Radnici, u godinama pred umirovljenje, ih ipak ne žele prepustiti potpunoj propasti i redovito dežuraju u hotelu. Redatelj se drži po strani, kao potpuni promatrač, koji samo dokumentira zatamnjeni svijet u koji je kročio. Za to vrijeme, ponovo slučaj petlja svoje prste u film u nastajanju.

Na obižnjem stadionu Bilino Polje gomila se mlada nogometna publika koja dolazi na utakmicu u okviru Lige nacija. Pršti testosteron i ore se navijačke pjesme kao putpuna suprotnost tišini u praznom hotelu. Kamera ostaje zaštićena hotelskim mirom ali proz prozore okrenute ka stadionu prati ne ono što se dešava na terenu, jer to je sporedna stvar, nego potmulo urlanje sa tribina. Jedna generacija je unutra, druga je vani, i svaka na svoj način izražava patriotizam. Jedan je tih, samozatajan i teško primjetan a drugi glasan, prodoran i nametljiv. I kroz sav preglasni žamor koji dopire spolja, jedan ostarjeli radnik počinje prebirati po klaviru.

Prvo lagano, a onda, okuražen što ga barem filmska ekipa pomno sluša, čovjek počne pjevati polako, pa sve jače... i u praznom hotelu odjekne nevjerojatno čist i melodičan glas i zabruji prelijepa pjesma puna tuge i sjete. Nježnost i suptilnost trenutka na svoj način nadjačavaju rulju sa stadiona, izazivaju žmarce i suzne oči i čuvaju nadu da nije baš cijeli svijet otišao u... Honduras... i da u njemu, na neočekivanim mjestima, još ima iskonske ljepote.