Piše: Marinela Domančić
Kada je mladi border iz Bora Stefan Đorđević izabran za nositelja jedne od glavnih uloga u filmu Tilva Roš bilo je to njegovo prvo filmsko iskustvo. Selidba u Beograd, na studij, pomjerit će njegov fokus sa skateboarda na film, posebno dokumentarni i kratki, i Stefan će sve više i sam režirati, istraživati i prikupljati iskustvo – a i nagrade za svoj rad. Temu gubitka zagrizao je radeći Poslednju sliku o ocu, kratki film o suočavanju sa smrću i nasljeđu koje roditelji ostavljaju djeci. Njegov prvi dogometražni film poetičnog naslova Vetre, pričaj sa mnom također se bavi ranim gubitkom roditelja i predstavlja nježno introspektivno putovanje od bolne shrvanosti nakon gubitka majke do nalaska snage da slavi majčin život umjesto da oplakuje njenu smrt.
Vetre, pričaj sa mnom; režija: Stefan Đorđević; uloge: Stefan Đorđević, Negrica Đorđević, Boško Đorđević; 2025.
IMDb rejitng: 6.8/10
Kako cijela obitelj kreće na filmsko putovanje skupa sa Stefanom, kompletan se pristup može okarakterizirati kao dokumentarističko-igrani jer, iako baziran na stvarnim događanjima, iskustvima, mjestima i činjenicama također barata i rekonstrukcijom istih, te dodavanjem fiktivnih elemenata. Obitelj se okuplja na proslavi bakinog osamdesetog rođendana, i, okružena prirodom i uspomenama na djetinjstvo, u početku prešućuje nedavnu smrt Stefanove majke Nece. Osjećaj povratka kući biva okidač koji inspirira Stefana da dovrši film koji je počeo snimati za vrijeme majčine bolesti, ali ga i potiče da otvori srce i misli i u svoj život pusti psa lutalicu koji će postati važan sastojak njegovog života.
Lija, pas koji itekako glumi u filmu, je udomljena Stefanova kujica koja svojim prisustvom, zahvalnošću i ljubavlju vida rane koje je tuga stvorila. Misija osposobljavanja mamine kamp-kućice na Borskom jezeru okuplja obitelj oko zadanog cilja i, malo po malo, uspostavlja tihi, ljekoviti ritam zajedničkog rada kroz koji majčina ljubav nastavlja živjeti – jednako kao i Stefanova ljubav prema njoj. Prisjećajući se druženja i bliskosti sa majkom, redatelj polako uvodi snimke njihovih razgovora prožete mistikom i posebnošću. U okruženju poludivlje prirode, razgovori o vjetru našli su ram od drveća i lišća, pokrov od zavjese i zvučnu kulisu tišine. Nezamislivo tužno, lijepo, toplo i bezvremeno, kao što je i ljubav između majke i sina.
Vetre, pričaj sa mnom do sada je prikazan na tridesetak festivala gdje je njegova originalnost redovito bivala zapažena. Ne radi se samo o sveprisutnosti teme – iako svi, prije ili kasnije, doživimo gubitak najdražih osoba – nego i o emotivnom načinu na koji je redatelj elaborirao osobno suočavanje sa bolom. Prisustvo humora, dirljiva iskrenost, bljeskovi fikcije, terapijsko dejstvo obiteljskog zajedništva i beskrajna ljubav jedne mile životinje čine film toliko prijemčivim da se oko gledatelja obavija poput zagrljaja i nježno šapuće da se majka voli zauvijek, i kad je više nema, svakim treptajem, dahom i jedva primjetnim kretanjem vjetra.
