Piše: Vesko Kadić
Sinonim za animaciju, svim generacijama, bio je Dizni (Walt Disney), baš kao što je i Čaplin (Charlie Chaplin) bio mit za filmsku komediju. No i prije Čaplina, povijesno gledano, bio je prisutan Senet (Mack Sennett), kao što se i prije Diznija netko bavio animacijom. S obzirom da je mnogim zaljubljenicima u animirani film, Dizni bio neprikosnoven, ako ništa drugo ono iz podatka da je 1937. godine u Hollywood održana premijera filma Snježana i sedam patuljaka, koji se smatra prvim cjelovečernjim crtanim dugometražnim djelom u povijesti animacije.
Kako se u Americi sve mjeri novcem, tako se i filmovi koji su inkasirali najveći iznos na tamošnjem box officeu smatraju najuspješnijim ostvarenjima tekuće godine. Zanimljiv je podatak, da je drugi najuspješnjiji film u 2007, s blagajničkim iznosom od 321 milion dolara, upravo bio animirani film Shrek The Third, što je znak da je animacija kao rod filmske umjetnosti sve više postaje kurentna roba, a mnogi megahitovi koji se oslanjaju na povijesne teme, pa i sadržaje koji tretiraju budućnost, ne mogu se scenografski i kostimografski, ni zamisliti bez uplita kompjuterske animacije.
A, što se dešavalo u svijetu, prije nego što je diznijevski stil crtanja zavladao planetom?
Kao što je tehnička evolucija imala tri faze, toliko ih isto ima i estetika animiranog filma. Pionirsko razdoblje obuhvaća djela Renoa (Reymonda), Čomena (Chomona), Blektona (Blacktona) i Kola (Chola), u kojima dominira tzv. plošna animacija s karikaturalnin likovima. Drugu fazu možemo nazvati figurativnom animacijom, čiji su predstavnici Amerikanci Kej (W. McCay), Saliven (P. Sullivan), braća Flečer (D. i M. Fleischer) i napokon Dizni (Disney). Tzv. klasična animacija, počiva na osnovnim kategorijama trodimenzionalnog prostora, voluminioznih figura i pune rekonstrukcije pokreta. I treća faza odnosi se na modernu animaciju, koja nastaje '30–ih, u djelima Aleksifa (A. Alexeiffa), Bartoža (B. Bartoscha) i MekLarena (McLarena). Kompjuterska animacija, koja spada u ogranak najmodernije animacije, javlja se početkom '90–ih, i označava prelazak toga roda s optičko–mehaničke na digitalnu tehnologiju, dok je estetsko tumačenje djela ostalo, i dalje, u domenu zakonitosti umjetnosti animacije.
Evo nas na domaćem tlu.
Posebnosti, što su zračile iz Studija za crtani film, nastao pri “Zagreb filmu“, koji početkom '60–ih prošlog stoljeća počinje privlačiti pažnju svjetske javnosti zainteresirane za animirani film, bile su uzrok što je Francuz Sadul (Georges Sadoul) njihovim crtićima dao neformalni naziv “Zagrebačka škola crtanog filma“. Geneza zagrebačke animacije počinje već u stripovima časopisa “Kerempuh“, gdje djeluju braća Neugebauer, zatim se prenosi na prvi crtani film u boji Crvenkapica (1955) autora Kostelac–Marks, da bi se nastavila s prvim projektom Vukotića Nestašni robot (1956). Uz već spomenute, najznačajniji predstavnici „zagrebačke škole“, bili su: V. Mimica, V. Jutriša, B. Kolar, V. Kristl, B. Dovniković, N. Dragić, Z. Grgić, P. Štaler, Z. Bourek, D. Vunak, A. Zaninović, I. Vrbanić, B. Ranitović, Z. Gašparović, M. Blašković, Z. Pavlinić, Z. Lončarević, J. Marušić, K. Zimonić – čija su djela ponirala u nepopularne teme: usamljenosti, otuđenosti, dehumanizacije i ironijski pristup suvremenosti. Takve tematske orijentacije, korespondirale su i s modernim svjetskim tokovima u kojima preovladava “nediznijevska“ ili animacija za odrasle – animacija eksperimentalnog tipa s posebno reduciranim crtežom, i odbacivanjem voluminoznog crtanja likova.
Na kraju, napomena: mnogi autori, pravci i škole, kako svjetske, tako i animacije u Srbiji ili Sloveniji, Makedoniji, nisu pomenuti u ovoj knjižici, iz prostog razloga što bi to zahtijevalo veći prostor, a i bilo bi dodatno opterećenje za ovu vrstu teksta.
Kada se točno pojavila animacija na tlu BiH, “nitko živ ne zna“, niti ima ikakvih pisanih tragova (može postojati demant ove naše tvrdnje, te se u tom slučaju izvinjavamo zbog neiformisanosti!). Jedno je sigurno, ili se nagađa, da su neki stranci, tu i tamo, unutar drugih rodova primjenjivali elemente animacije. No u našim razmatranjima, kao prvi animirani film nastao na tlu BiH, tretiraćemo animirano ostvarenje Zlatka Šešelja Mudra lija iz 1961.
Prvi bh. animirani film, nastao 1961. bio je Mudra lija i zabilježeno je da je rađen u reklamne svrhe. No bez obzira na omalovažavanje naručenih ili propagandnih filmova, tehnika animiranja ovoga filma bila je na najprofesionalnijem nivou. Iako su glavni crtač Šešelj i njegovi suradnici radili s minimalnim slojem folija (bile su suviše debele, da bi se kroz njih mogli vidjeti prethodni slojevi), u samom filmu ne primjećuju se nedostaci dubine, skokovnost predmeta, ili mijenjanje boje na istim plohama.
Inače, Mudra lija, kako je već nevedeno, propagandni je proizvod u kome je dominantna poruka, ali, s druge strane to je i priča koja ima svoje simpatične likove, zanimljivu glazbu i bezprijekoran realistički crtež. Bez obzira što su se filmu mogli podijeliti mnogi komplimenti, ova vrsta filma (naručeni, propagandni) uvijek je ostajala u sjenci svoje osnovne namjere: to je samo reklamni proizvod! Šteta što, onda, ovaj film nije učestvovao, barem, na festivalu reklamnog filma (za nadati se da ih je bilo, barem u inozemstvu), manifestaciji na kojoj bi mogao odmjeriti svoje vrijednosti u sudaru sa sličnim konkurentskim proizvodima.
Sudbina ove vrste filmova, a nastali su još neki u okviru propagandnog preduzeća “OZEBiH“ u Sarajevu, u činjenici je što su se za njihovo postojanje interesirali samo statističari, kojima je bitan samo naziv i datum snimljenog filma, ili oni rijetki kroničari kojima se ništa bitnije nije moglo ponuditi. Na drugoj strani, svaki film nastao u drugoj kategoriji, pa bio on i diletanstki, slanjem samo na jedan festival sticao je epitet umjetničkog. Na svu sreću, takvih filmova u BiH, u vrijeme nastanka vala propagandnih animiranih filmova nije bilo, pa se prava pojava filma Izlog (1962), scenariste i redatelja Vefika Hadžismajlovića, može nazvati početkom umjetničke animacije u BiH.
Kao i većina animatora Zlatko Šešelj (bavio se slikarstvom, a njegov učitelj bio je Gabrijel Jurkić), rado će se sjetiti djetinjstva i animiranih filmova – Diznija. Bila je godina '38. prošlog stoljeća, dan izbora i frke, galame i cike po ulicama Sarajeva. Da bi dijete sklonila iz općeg meteža, majka ga vodi u kino i, njegov djetinji susret s Snjeguljicom, ustvari je bio i prvo poznanstvo s jednim od djela majstora svjetske animacije. No onaj pravi početak dodira s animacijom, Šešelj čini preko crtanog stripa. Činjenica je da je Šešelj autor i prvog bh. stripa “Gvozdeni čovjek“ (varijanta “Baš čelika“!), koji je izlazio u dječijem prilogu sarajevskog Oslobođenja. Šešelj je, kako znamo, već zaposlen u OZEBiH–u i, na nagovor jednog kolege propagandiste, počinje raditi na animiranom filmu. Postoji anegdota da je Šešelju, prije nego što je trebao priznati da nikada do tada nije radio na animiranom filmu, dotični propagandista na stol stavio ugovor za rad na reklamnom filmu, za tadašnji veoma popularni proizvod “Podravke“. Ideja filma: mladi lisac ima krive poglede na život, te bi on htio piletinu na ražnju. No mudra mama mu nudi Podravkinu kesicu. Ništa originalno!
Posvetimo se zato samom Šešeljevom radu na filmu Mudra lija. Njegova uobičajenost bila je da se crtež stvara, prvo u olovci, što je bio i početak rada na skoro svakom animiranom filmu. (Kasnije se nacrtano u olovci kopira na tzv. cel, koji se poslije boji i, na kraju stavlja ispod trik–kamere.) Ne samo da je bio glavni crtač u ovome filmu, Šešelj je radio i na izradi samih pultova/stolova za crtanje. Najveći problem, ipak, pojavio se u nabavci celuloioda (prozirna tanka folija) kojeg su pronašli u Srbiji, u jednoj vojnoj tvornici baruta. Šešelj, u jednom razgovoru za emisiju “Animacija u BiH“ (izvršni producent “Input“, producent FTVBiH, 2007), navodi da je nabavljeni celuloid više ličio na “đon opanka“, u odnosu na onaj kojim su radili, naprimjer, u tadašnoj zagrebačkoj školi crtanog filma. Mana tih folija bila je u njihovoj slaboj providnosti, tako da se nisu mogli koristiti u nešto više slojeva, što je samom pokretu lika, ili predmeta, davalo siromaštvo dinamike.
Recimo, u sceni kada se mudra lija noću šunja prema kokošinjcu, na nebu se primjećuje mnoštvo zvijezda. No s obzirom da se animacija nije radila s više folija, zvijezde su treperile i više nego što je bilo potrebno, što je bio osnovni pokazatelj lošeg kvaliteta neravnih folija. Ali, u ovom slučaju, taj nedostatak nije izgledao tolikim promašajem, jer nepravilni skokovi samih nebeskih svjetlećih tijela imali su efekat na kojeg je već ljudsko oko naviklo.
S neizbježnim “dječijim bolestima“ koje su se tada javile prilikom rada na animaciji, Šešelj je bio zadužen i da formira kadar koji će raditi na tom prvom bh. animiranom filmu. Jedan od najbližih Šešeljovih saradnika bio je karikaturista Milenko Kapetanović i, s obzirom na svoj mračni karakter bio je prozvan “Grička vještica“. Ali je imao i vrlinu, znao je raditi do iznemoglosti, što je tada bilo veoma važno u procesu stvaranja animiranog filma. Drugi Šešeljev suradnik bio je Abdulah Kozić, koji je važio za stvaratelja punog ideja, tako da je sami rad bogatio detaljima koji su bili, u pravom smislu, filmski. Za njih sviju, što je važno naglasiti, bio je to prvi susret s animacijom, od organizacije do konačnog završetka animiranog filma. Šešelj, dalje pred kamerom navodi, da je za njih bilo otkriće da se svaka slika/crtež snimi dva puta, što im je na neki način ubrzalo posao, s obzirom na veliki broj animiranih crteža.
Film Mudra lija sniman je na prepravljenoj 35 mm. filmskoj kameri, tzv. trik–kameri, koja je, u tom slučaju, mogla da bilježi snimak kvadrat po kvadrat. Snimanje je nadgledao i direktor Podravke, koji je promatrajući njihov rad zaključio da oni, većinom, improviziraju i, da nije riječ o autorima s iskustvom, ali je u konačnici bio zadovoljan s radovima ovih Sarajlija. No kao što to uobičajeno biva, neke filmadžije su potcjenjivale njihov učinak i satisfakciju doživljavaju kada film, na jednom seminaru u Beogradu, pogleda oskarovac Dušan Vukotić, koji nije bio razočaran animacijom što je nastala u Sarajevu. Dapače, film je pored Festivala kratkometražnog filma, što se svake godine održava u Beogradu, bio prikazivan i u bh. kinima, kao predigra cjelovečernjem igranom filmu (nemamo podatak koji je to film bio).
Nakon Mudre lije, raste interes za animaciju, ali i namjere za odustajanjem, jer se pojedini filmski radnici nisu mogli nositi s iscrpljujućim radom što ga iziskuje animirani film. Vrijedi zabilježiti i izjavu tada popularnog karikaturiste Adija Mulabegovića, koji je bio i autor scenarija za neke reklamne animirane filmove: “Za crtani film treba imati više u guzici nego u glavi“. Veoma istinito, iznad svega i duhovito.
Pored Mudre lije, Šešelj je snimio 1962. još dva reklamna filma, Siguran čuvar i Kućica u cvijeću, ali ni jedan od njih autor ovog teksta nije imao priliku da vidi, i veliko je pitanje da li su i sačuvani. Bez stvarnog entuzijazma i s nedostakom novčanih sredstava, animacija u BiH nije se mogla razvijati, barem u okviru OZEBiH–a, ali na svu sreću u tadašnjoj filmskoj kući Sutjeska film, javili su se ljudi koji su imali razumijevanja prema animiranom filmu i gdje je animaciji, u pravom smislu, produžen život. No sam Šešelj, nakon tri reklamna filma, prestaje s radom na animiranom filmu i svoju ljubav prema animiranom filmu ispoljiće dvadesetak godina kasnije, kao jedan od pokretača animacije u okviru tadašnje TRZFR Bosna filma, kojeg je osnovao i vodio agilni scenarista i redatelj Bakir Tanović.
