Piše: Vesko Kadić

Kao što je već kazano, prvi bh. lutka–film Izlog, u neku ruku je i začetak tzv. umjetničkog animiranog filma, bez obzira što nije imao neke zapažene festivalske rezultate. (Pitanje je i na koliko je festivala aplicirano!) Njegov tvorac Vefik Hadžismajlović, studije Istorije likovne umjetnosti završava u Beogradu i nakon dolaska u Sarajevo uključuje se u rad Sutjeska filma. Jedno vrijeme bio je i njegov umjetnički direktor, no najznačajnije rezultate postiže kao redatelj i scenarista više dokumentarnih filmova, od kojih prepoznatljivi Đaci pješaci (1966) i Dva zakona (1969) za temu imaju neshvaćeno ponašanje maloljetnika od strane odraslih, njihove probleme unutar porodice i društva i sl. Ne može se baš naslutiti zašto se Hadžismajlović prihvata rada na animaciji, najprije kao scenarist, a potom i kao redatelj, ali je za pretpostaviti da je znanje iz oblasti likovne umjetnosti bilo jedan od pokretača da se ovaj vrsni dokumentarista okuša u radu na animiranom filmu.

U biografiji Vefika Hadžismajlovića, koja obuhvaća više od 40 dokumentarnih filmova i jedan igrani, na samom početku nalaze se animirani filmovi. Prvi film za koji je napisao scenarij i režirao ga bio je Izlog, dok je drugi snimljen dvije godine kasnije i dobio je naslov Nokturno. Pored ova dva animirana filma, Hadžismajlović je napisao i scenarij za prvi bh. lutka–film Ne diži nos, kojeg je režirao, kako je ranije navedeno, slovenački animator Saša Dobrila. To je filmska priča, ustvari više je ličila na anegdotu, o fići i magarcu koja se dešava na nekom putu prema moru.

Početak '60–ih bio je karakterističan za veliki uspjeh jugoslavenskog animiranog filma koji se veže za postojanje “zagrebačke škole crtanog filma“. Zbog izuzetnog broja nagrada koje u svijetu dobivaju animatori iz Zagreba, što je samim time značilo i popularizaciju ovoga roda, poticaj za rad na animaciji javlja se i u ostalim republičkim filmskim centrima tadašnje Jugoslavije. Tako se i Hadžismajlović, nakon završetka studija u Beogradu, pošto mu je pojam slike već bio struka, odlučio baviti animiranim filmom.

U emisiji Federalne televizije “Animacija u BiH“, Hadžismajlović navodi da se poslužio malim lukavstvom, ponudivši se da napiše scenarij za film Ne diži nos, što je, ustvari, bio ulazak na mala vrata bh. animacije, te da bi spregu scenarista–redatelj iskoristio u realizaciji još dva animirana filma. Ako su prva dva njegova scenarija bila čista klasika, kada je u pitanju shema filmske priče, ni realizacija nije imala neke veće ambicije, što se ne bi moglo reći za treći animirani filma Nokturno koji je likovni izraz imao na temeljima razvoja grafičke produkcije u BiH.

Bio je to film koji je ostao zapažen kao uradak u kome se, tehnikom lutka–filma, animira linorez. Neki tadašnji filmski kritičari u Jugoslaviji ukazali su, nakon njegove projekcije, da je riječ o novim mogućnostima animiranja grafike, na taj način što se linorez multiplicirao kako bi se dobila vizija pokreta. I pored jake konkurencije koja je dolazila iz Zagreba, te pojave Beograda kao novog centra animacije, oba Hadžismajlovićeva filma bila su zapažena na festivalima kratkometražnog filma u Beogradu. Jedan od najboljih i najcjenjenijih tadašnjih teoretičara animiranog filma Ranko Munitić za Nokturno napisao je da je to “film koji pokazuje neke nove mogućnosti u razvoju crtanog filma“.

Kao i svaki redatelj tako je i Hadžismajlović pratio rad na realizaciji svoga scenarija, kojeg je režirao Saša Dobrila, izvrstan lutkar iz Slovenije, a koji se oslanjao na animirana rješenja poznatog češkog animatora lutka–filmova Jiržija Trnke. Hadžismajlović, u već pomenutoj televizijskoj seriji o animaciji u BiH, navodi da je mukotrpno i samo prisustvo u radu jednog lutka–filma, a kamoli njegov sam rad koji zahtijeva časove i časove, dok se ostvari neka komplikovanija radnja, pa je i sam često bio na ivici strpljenja prilikom snimanja lutka–filma Ne diži nos, jer je po njegovim riječima bio to spor i beskrajan rad. No na pitanje šta je s tog snimanja kao scenarist upamtio, Hadžismajlović odgovara da se sjeća da se radilo o liku fiće čiji su farovi izgledali kao ljudske oči. To je bio jedan zanimljivi detalj u okviru priče o odnosu magarca i automobila, jednostavne priče s kojom je i počela umjetnička animacija u BiH.

Suština same radnje bila je u poruci: “Sve što je uobraženo prelazi svoje stvarne mogućnosti, te na kraju biva kažnjeno tako što bude stavljeno na svoje mjesto“. A priča ima svoj tok: Taj mali fićo, taj minijaturni automobil, kao došljak na nekoj hercegovačkoj ili dalmatinskoj cesti, previše se “jogunasto“ ponaša prema domaćem magarcu, kojeg tjera seoska baba. Tako on, s malom vozačkom drskošću, zaobilazi magarca koji ide polako u odnosu na njegovu brzinu i, kada mu se desi kvar, taj isti, “poniženi“ magarac postaje njegov jedini spasitelj, jer mu pruži pomoć tako što ga, na kraju, pomoću konopca vuče po cesti dalje, k određenom cilju.

Na pitanje, da usporedi poruke svojih animiranih filmova, Hadžismajlović kaže da je Izlog na planu ideje bio daleko zahtijevniji. Naime, i sam naslov filma Izlog, okvir je za radnju koja ima poruku: „Kada čovjek izađe iz svoga okvira življenja, on ne samo da gubi orijentaciju, nego ulazi u svijet koji njemu ne pripada i, kada se ponovo vrati u svoju svakodnevnu kolotečinu, tek onda može doživjeti svoju sreću i svoje zadovoljstvo“. Ta poruka je eksplicitna preko lutke mornara: dok je egzistirao unutar fotografije, izgledao je veoma zgodno, u pravom smislu kočoperno, no kada je izašao iz okvira fotografije ušao je u svijet nove dimenzije čudnih prilika. A, potom, kada je ugledao jednu djevojku koja se nalazila u jednom sličnom okviru, ali na drugoj fotografiji, i u koju uspijeva da uđe, onda on u njoj samoj nalazi neki čudan mir i sreću, ona ista zadovoljstva kojih je imao dok je boravio u svojoj fotografiji, ali čije bivstvovanje nije bio u stanju da spozna. I u tehničkom smislu, film Izlog nosio je neke inovacije, jer je u ono vrijeme bilo veoma teško animirati fotografiju, tako da se dobije izgled kako se taj mornar, skoro kreće prirodno. Bilo je potrebno snimiti, tj. animirati na stotine fotografija, što je u pravom smislu bio pionirski posao u bh. animaciji.

Kao što se film Ne diži nos ne bazira na realističkoj animaciji, isti je slučaj i s Izlogom. U prvom, ona nije težila da bude bliža realnom liku glumca, jer je kretanje bilo reducirano da bi se dobila groteskna scena, dok je u drugom, njen koncept bio nešto moderniji, što je zahtijevao i osobiti karakter lika. Tako su i same lutke posjedovale neku simboliku: tijelo mornara bilo je u obliku srca, dok je djevojka imala duguljasto, ovalno lice, i sve skupa je bilo dosta stilizirano. Nacrte lutaka za film Izlog kreirao je Željko Marjanović, a izradio ih je majstor lutaka Ivica Bilek. Vefik Hadžismajlović angažuje Bileka, koji je već bio priznati majstor u Pozorištu lutaka u Sarajevu, da načini lutke po Marjanovićevoj kreaciji, naravno i po zamisli samoga Hadžismajlovića. Bilek to čini po uzoru na češke animatore (idol mu je bio Jozef Skupa) koji su izrađivali lutke s olovnim šipkama u kombinaciji s drvetom. Šipke su se trebale savijati (pokret lutke!), no kako su često pucale, Bilek spojeve zamijenjuje, poput kakvog inovatora, običnim malim kuglagerima. Pored rada na filmu Hadžismajlovića Bilek sarađuje i s Hajrudinom Šibom Krvavcem, kasnije čuvenim majstorom tzv. partizanskog westerna, na njegovom jedinom lutka filmu Sonata na mjesečini (ovaj izlet u animaciju ostaje krajnja nepoznanica u biografiji ovoga redatelja, prije svega, igranih filmova).