Piše: Edin Čusto
Nedavno je Udruženje filmskih radnika BiH na svojoj web stranici obznanilo da je ovogodišnji kandidat naše zemlje za Oscara, dokumentarni film, Oscarom nominovane režiserke Jasmile Žbanić, Blum – Gospodari svoje budućnosti.
Iako ova certificirana strukovna organizacija za Bosnu i Hercegovinu ne dijeli s javnošću koji filmovi su bili u konkurenciji za ovu čast, ti filmovi se manje-više mogu zaključiti dedukcijom. To jeste, svaki bosanskohercegovački film koji ispunjava uslove američke Akademije filmskih umjetnosti i nauke. Prema pravilima ovog tijela, film mora imati premijeru u zemlji porijekla između 1. oktobra 2024. i 30. septembra 2025. i biti komercijalno prikazan najmanje sedam uzastopnih dana u barem jednom kinu, uz standardnu promociju tokom kvalifikacione kino-distribucije. Javno prikazivanje ili distribucija van kina prije premijere diskvalifikuje film. Više od 50% dijaloga mora biti na jeziku osim engleskog, uz tačne engleske titlove, a zemlja prijave mora potvrditi da je kreativna kontrola nad filmom pretežno bila u rukama njenih državljana, rezidenata ili osoba sa statusom izbjeglice ili azila.
Stoga, imajući u vidu ove uslove, pored filma Jasmile Žbanić, sljedeći filmovi su vjerovatno bili u konkurenciji: Gym (2024), režisera Srđana Vuletića; Djeda Mraz u Bosni (2024), režisera Emira Kapetanovića; Vidra (2025), režisera Srđana Vuletića; Paviljon (2025), režisera Dine Mustafića i Bosanski vitez (2025), režisera Tarika Hodžića.
Moja špekulacija proteklih sedmica alternirala je između sada odabranog filma i onog Dine Mustafića, Paviljon. Kroz svoju ulogu kao glasačkog člana za američki Film Independent Spirit Awards, prateći krug nagrada i festivala protekle tri godine, koji kulminiraju nagradama američke Akademije, Oscarima, složio bih se da je petočlana komisija Udruženja filmskih radnika BiH donijela pravu odluku. Međutim, sumnjam da će bosanskohercegovački maksimum ove godine doseći minimum američke Akademije koja će zaprimiti kandidate skoro 90 zemalja svijeta do 1. oktobra tekuće godine. Kandidati svih ovih zemalja će se takmičiti za 15 mjesta na užoj listi koja će biti objavljena 16. decembra, od kojih će pet biti nominovano 22. januara 2026. za najbolji međunarodni dugometražni film na 98. nagradi Oscar američke Akademije.
U trenutku pisanja ovog teksta, 56 zemalja objavile su svoje kandidate. Među njima se nalaze filmovi koji su premijerno prikazani u takmičarskim programima pet najprestižnijih svjetskih filmskih festivala uključujući filmski festival u Cannesu u Francuskoj, Međunarodni filmski festival u Torontu u Kanadi, filmski festival u Veneciji u Italiji, filmski festival Sundance u Sjedinjenim Američkim Državama i Međunarodni filmski festival u Berlinu u Njemačkoj. Prednosti prikazivanja filmova na ovim festivalima su mnogobrojne. Od prestižnih festivalskih nagrada (Zlatna palma, Zlatni medvjed, Zlatni lav, itd.) koje se često smatraju indikatorima uspjeha filmova na Oscarima, recenzija filmskih kritičara stručnih časopisa na koje članovi američke Akademije obraćaju veliku pažnju, pa i izloženost samih članova američke Akademije neameričkim filmovima i njihovim režiserima tokom ovih festivala.
Blum – Gospodari svoje budućnosti nije prikazan ni na jednom od velikih, a ni većih, festivala, nego je prvo predstavljen bh. publici od 8. novembra 2024. godine u Kinu Meeting Point. Naknadno je film prikazivan na par festivala znatno manjeg značaja. Pitanje se postavlja da li su producenti iza ovog dokumentarca pokušali prijaviti film na prestižnije festivale, te sreli svoj trud valom odbijenica ili se nisu ni trudili?
Ali sve ovo na stranu, činjenica da je film Jasmile Žbanić dokumentarni, a ne igrani, stvara dodatni sloj poteškoća na njegovom putu do Oscara. Naime, samo pet dokumentarnih filmova u skoro stoljetnoj historiji kategorije međunarodnog dugometražnog filma su nominovana za Oskara: danski Flee (2021), rumunski Collective (2019), sjevernomakedonski Honeyland (2019), kambodžanski The Missing Picture (2013) i izraelski Walz with Bashir (2008). Dodatnih sedam dokumentarnih filmova našli su na užoj listi: palestinski From Ground Zero (2024), senegalski Dahomey (2024), ukrajinski 20 Days in Mariupol (2023), tuniški Four Daughters (2023), marokanski The Mother of All Lies (2023), čileanski The Mole Agent (2020) i njemački Pina (2011). Možda se Udruženje filmskih radnika BiH povelo logikom da su dokumentarni filmovi u kategoriji Međunarodnog dugometražnog filma sada u modi, uzimajući u obzir da su se u zadnjih 10 godina devet dokumentarnih filmova našli na užim listama za ovu kategoriju. Međutim, filmovi koji su se “provukli” su to uradili zahvaljujući svojoj eksperimentalnosti i tehničkom ostvarenju unapređenja dokumentarnog filma kao medija.
Flee ne samo da je bio dokumentarnog karaktera, nego je bio i animiran, kako bi zaštitio identitet subjekta Amina koji se osvrće na svoje izbjeglištvo iz Afganistana i svoju dvadeset godina skrivenu seksualnost. Dahomey se dotiče teških tema posljedica francuskog kolonijalizma i pljačke baština Kraljevine Dahomej (današji Benin), te povratka jednog od artifakata u tu zemlju. Dokumentarac je praćen personifikacijom i naracijom tog artifakta koji ledi krv u venama svojom izolacijom i pripovijedanjem. From Ground Zero predstavljao je projekt od 22 kratka filma spojena u dugometražni, te pravljena tokom početka izraelskog genocida u Gazi. Film Four Daughters dokumentuje bolnu porodičnu historiju kroz tumačenje njenih subjekata: profesionalne glumice preuzimaju njihove uloge i pričaju njihove priče kada postanu prebolne za same protagoniste dokumentarca.
Kao što sam već naveo, prevladavajući karakter ovih filmova bila je njihova eksperimentalnost, ali i njihova aktuelnost i pravovremenost. Na žalost, bh. film o Blumu nema ni jednu od ovih osobina. Da je to slučaj govori i manjak međunarodnih recenzija o filmu (npr. Variety, The Hollywood Reporter, The Guardian itd.), osim onih regionalnih. A kada je riječ o ovim drugim, film se i nije proslavio. Te ga Luka Vlaho, mostarski filmski stvaralac i povremeni kritičar, žigosava kao film sa manjkom režiserske hrabrosti, dok ga drugi filmski stvaralac-kritičar, Janko Heidl, daruje sa ocjenom 4/5, govoreći da pored propagandnog tona i žanra, film ne prodaje ništa što se konkretno može kupiti.
Ali možda je i kasno o svemu ovome govoriti sada. Blum – Gospodari svoje budućnosti će prestavljati Bosnu i Hercegovinu na putu do Oscara bez obzira na mnoštvo faktora koji ga sakate u očima američke Akademije. Treba se osvrnuti na šta je moguće uraditi, a to je marketinška kampanja. Naime, marketinška kampanja služi da osvijesti i pridobije glasajuće članove američke Akademije nekom od filmova, te se sprovodi prateći striktna pravila njenog organizacijskog tijela. Većinom su distributeri filma oni koji finansiraju ovakve kampanje, međutim, pošto film Jasmile Žbanić nije pod distribucijom većeg „igrača” (npr. Netflix, HBO Documentary Films, National Geographic Documentary Films), sumnjam da će to biti slučaj. Prošle godine, dok sam živio u Los Angelesu, imao sam priliku prisustvovati par prikazivanja filmova kandidata za najbolji međunarodni dugometražni film koja su bila namijenjena glasajućim članovima Akademije između ostalih, pa sam svjestan finansijskih potražnji za samo jedan takav događaj, koje Udruženje filmskih radnika BiH niti jedno filmsko-finansijsko tijelo ove zemlje ne posjeduje.
Važno je napomenuti da se ne radi samo o Oscarima i američkoj Akademiji. Da bi jedan film uspio na vrhuncu priznanja u svijetu filma, većinom je potrebno da se proslavi ili barem bude nominovan na prekursorijalnim američkim i britanskim filmskim nagradama kao što su Zlatni globusi, Nagrada kritičara (Critics Choice), te nagrada Britanske akademije filmske i televizijske umjetnosti (BAFTA). Bitno je naglasiti da sve ove nagrade i organizacije imaju glasačka tijela koja se ili u potpunosti razlikuju od glasačkog tijela američke Akademije ili imaju određeni stepen preklapanja članstva sa američkom Akademijom. Pa se tako glasači Zlatnih globusa sastoje od 400 svjetskih filmskih kritičara, od kojih je samo jedan sa područja bivše Jugoslavije, hrvatski filmski kritičar Daniel Rafaelić.
Na osnovu mog višegodišnjeg iskustva praćenja Oscara, moja presuda je sljedeća. Pored filmova kao što su norveški Sentimental Value (2025), njemački The Sound of Falling (2025), tuniški The Voice of Hind Rajab (2025), irački The President’s Cake (2025), južnokorejski No Other Choice (2025), te iako Francuska i Španija još nisu objavile svoje kandidate siguran sam da će to biti It Was Just an Accident (2025) za Francusku i Sirāt (2025) za Španiju, mogu sa sigurnosti reći da na listi nominacija neće biti mjesta za bosanskohercegovačkog kandidata na Oscarima 2026. Sa malo manjom, ali poprilično čvrstom, uvjerenošću sumnjam da će tu biti mjesta i na užoj listi, kapaciteta 15 filmova, ali još nisam siguran kako će ostalih osam mjesta te liste biti popunjeno, pa je sve moguće.
O krivcima i faktorima koji su nas doveli u ovo stanje neću govoriti u ovom tekstu. Postoje tu već odlični eseji Luke Vlahe i Mirze Skenderagića koji zadiru u srž problema. Još ću samo jedno reći, pozivajući se na izjavu zaposlenice Emerika Bluma u dokumentarcu, o tome šta bi Blum uradio da danas ustane iz mrtvih i vidi šta se desilo njegovom voljenom Energoinvestu, a čiju sam izjavu malo izmjenio: "Da drug Blum danas ustane iz mrtvih i vidi stanje bh. kinematografije, sve bi nas pobio."
