Piše: Mirza Skenderagić

Grbavica, 2006. godina, drama, 107 min.

Režija: Jasmila Žbanić; Scenarij: Jasmila Žbanić; Produkcija: Deblokada; Direktor fotografije: Christine A. Maier; Scenografija: Kemal Hrustanović; Kostimografija: Lejla Hodžić; Dizajn zvuka: Igor Čamo; Montaža: Niki Mossböck; Uloge: Mirjana Karanović, Luna Mijović, Leon Lučev, Jasna Žalica, Ermin Bravo, Dejan Aćimović, Emir Hadžihafizbegović, Bogdan Diklić, Jasna Ornela Bery, Semka Sokolović, Nada Đurevska, Kemal Čatić...

Nakon 2001. i Oscara za Ničiju zemlju Danisa Tanovića, zasigurno najslavnija godina postratne bh. kinematografije jeste 2006. kada je Jasmila Žbanić s naslovom Grbavica osvojila Zlatnog medvjeda na Berlinaleu. Riječ je o filmu koji se direktno bavi masovnim silovanjem bosanskih žena, odnosno njihovim posljedicama, kao neodvojivim segmentom proteklog rata u BiH, a koji osim društvene i historijske vrijednosti te snažne posvećenosti kreiranju umjetničkog prostora za duhovnu satisfakciju žrtava, donosi i presudan trenutak u bosanskohercegovačkoj kinematografiji. Naime, upravo Grbavica će nagovijestiti veliku ulogu „ženskog pisma“ u bosanskohercegovačkom filmu, kojemu će se uskoro priključiti i Aida Begić, Elma Tataragić, Ines Tanović te druge, ali i napraviti veliki korak u njegovom tek započetom razvoju.

„Ratni zločinci još uvijek slobodno žive u Evropi. Nisu uhapšeni za organizovanje silovanja 22.000 žena u BiH...“, rekla je Žbanić tokom preuzimanja nagrade, što na najbolji način prezentuje moć jednog snažnog umjetničkog djela i njegov utjecaj na aktuelnu iskrivljenu političku stvarnost.

Dakle, tragičnost proteklog rata u BiH je u ovome ostvarenju prezentovana kroz prikaz posljedica najreprezentativnijeg primjera agresorskog „junaštva“ – silovanja žene, tako da je centalna uloga u narativu pripala upravo ženi iz čije je perspektive, zatim, izgrađen svijet njenog okruženja. Da će Grbavica biti film lične traume koja opet ukazuje na onu kolektivnu u stvarnosti, jasno je već u prvome kadru u kojem kamera usporeno prelazi preko grupe žena zbijenih po podu, kada glavna junakinja filma Esma (Mirjana Karanović) sruši „četvri zid“ i pogleda direktno u objektiv.

Jednako kao i ratom razoreno društvo koje se još uvijek pokušava spojiti na bolnim i nezaraslim šavovima, tako i samohrana majka Esma, pokušava izgraditi pristojan život za sebe i svoju 12-godišnju kćerku Saru (Luna Mijović), u sarajevskom naselju Grbavica, dok joj duhovi ratne traume i dalje pušu za vratom. Da su te trame još uvijek žive, svakodnevno je podsjeća banalizovano društvo u kojem je, kako bi preživjela, primorana da se zaposli u noćnom klubu kao konobarica, te da zbog socijalne pomoći od 80 konvertibilnih maraka, učestvuje na besmislenim grupnim terapijama u lokalnom centru za žene. Iako o svojoj traumi još uvijek ne govori, ona je nje itekako svjesna, što i pokazuje u pojedinim scenama kao što je recimo bijeg iz autobusa, kada se zbog gužve na nju prisloni gojazni muškarac sa zlatnim lancem na dlakavim prsima. S druge strane, energična i osjetljiva Sara, dane provodi sa školskim drugom Samirom (Kenan Čatić), između kojih se javlja jaka veza jer su oboje u ratu ostali bez očeva.

Leon Lučev & Mirjana Karanović

Centralni narativni zaplet koji na koncu pokreće i konačno sučeljavanje između majke i kćerke, te otkrivanje životne tajne, dolazi sa pitanjem školske eksurzije, kada Sari zatreba potvrda da je njen otac poginuo kao šehid, kako bi dobila popust koji sljeduje šehidske porodice. Kao i spomenuta grupna terapija, tako i ova i mnoge druge potvrde „neophodne“ u institucionalno-administrativnom uređenju „Deytonske BiH“, zapravo, služe kako bi se one koji su preživjeli rat, konstantno podsjećalo na prošlost i traume koje pokušavaju smjestiti negdje duboko u svojoj unutrašnjosti i krenuti dalje. Također, te „potvrde“ o ratnom gubitku, fizičkom, psihološkom, duhovnom, najviše utječu na mlađu populaciju, kao što su Sara i Samir, ubjeđujući ih da su na neki način okrnjeni, kao i da za njih borba tek počinje.

Nadalje, radeći u diskoteci, Esma svakodnevno svjedoči o muškoj nadmoći i prisutnosti vojničkih odora, te ženskom ponižavanju i pristajanju na uloge seksualnih objekata (striptizete i prostitutke). Ipak, uprkos podređenoj ulozi u takvom, krajnje nemoralnom okruženju koje nalikuje onome u ratu, te bezizlaznoj materijalnoj situaciji, ona ipak ostaje na putu dostojanstva, te novac za kćerkinu ekskurziju pokušava pronaći na svijetloj strani etičnosti. Iako ispočetka Esma vješto skriva svoju tragičnu prošlost te radoznalnoj Sari govori o ocu, ratnom heroju koji je poginuo na prvoj liniji fronta, njena bremenitost je prisutna u svakom Esminom koraku, pogledu, riječi. Kako narativ filma odmiče, rediteljica, uz pomoć kadrova u kojima suptilno otkriva ožiljke na Esminim leđima te njeno pritajeno izbjegavanje kontakta sa muškarcima i gađenje prema njihovim najreprezentativnijim ratnim „mačo“ odlikama (dlakave grudi, zlatni lanac, vojnička uniforma...) postepeno nagovještava saznanje o Esminom „prošlom“ životu te istinu o načinu na koji je Sara začeta.

Iako predstavlja dio istog tog svijeta koji Esma prezire, a koji ga je uzeo pod svoje i bespovratno oblikovao, lik Pelde (Leon Lučev) nudi tračak nade za jednu silovanu ženu, da bi nekad opet mogla osjetiti nježnost i bliskost od grube muške ruke. Međutim, u njihovom odnosu nije presudan fizički dodir, već njihovo unutarnje razumijevanje i poistovjećenje slično onome između Sare i Samira, s obzirom da se Pelda kao bivši vojnik borio protiv onih i onoga koji je Esmu silovao. On taj metaforički zaštitnički čin, prezentuje i u sadašnjem, tjelesnom trenutku, kada stane u Esminu odbranu, nakon što je napadne vlasnik diskoteke i opasni kriminalac Šaran (Bogdan Diklić), što za nju, na neki način predstavlja liječenje preživljenje traume, kada u blizini nije bilo muškarca koji će je spasiti. Ipak, u razvoju njihove veze, presudna je bila njegova priča o traganju za ubijenim i nestalim ocem, čije je posmrtne ostatke, tokom jedne identifikacije zamijenio sa skeletom drugog, nepoznatog čovjeka, ali kojeg je u tom trenutku uspio da zavoli. Kada je on mogao da zavoli nepoznatog čovjeka, valjda i ja mogu dijete koje sam rodila, kao da pomisli Esma.

Kada je u pitanju odnos forma (odnosno režija, montaža, fotografija, gluma...) – narativ, Grbavica je najkompatibilniji postratni bh. film, te svakako jedno od najuspješnijih postratnih regionalnih ostvarenja. Svaki detalj ovoga filma, do krajnosti je ispravan i tačan, te suglasan njegovoj cjelini. Dramaturška struktura zadržavanja napetosti uz pomoć izbjegavanja sukoba, usporena subjektivna naracija predstavljena kroz pogled silovane žene, naturalistička estetika s distanciranim snimanjem protagonista, na tragu belgijske braće Dardenne, kao elementi jednog autentičnog filmskog jezika, postepeno otkrivaju svu tragičnost priče koja suptilno prelazi na lica glavnih junakinja i ostvaruje se u konačnom patosu.

Posebna uloga u filmu Jasmile Žbanić je dodijeljena muzičkoj podlozi, te tako Grbavica započinje „Mevludom“ u izvedbi Hasibe Agić, kao pratnja usporenom kadru koji prikazuje lica silovanih Bosanki u preteklom ratu u BiH. U ovome slučaju, mevludski spjev o rođenju: „Al' je divna, al' je blaga ova noć; koga čeka ta ljepota, ko će doć'?; Sva pustinja srebrom blista, sve k'o san; jata zvijezda – roj dragulja, noć k'o dan!“, simbolizira plod u utrobi nastao silovanjem, kojeg majka, uprkos tome, željno priželjkuje. Također, on predstavlja mir i spokoj za kojem tragaju silovane žene, dok će istovremeno poslužiti i kao kontrast griješnom životu – scena u kafani s turbo-folk numerom „Nije ovo moja noć“.

U posljednjem segmentu filma, nakon saznanja o tragičnoj sudbini Esme i otkivanja prave istinu o potomstvu Sare, rediteljica ponavlja kadar sa ženama koje su pretrpjele silovanje, popraćen ilahijom „Kad procvatu behari“, koji sada donosi sasvim novo značenje te koji do kraja ogoljava duševnu i psihološku borbu glavne protagonistkinje. U konačnici, Grbavica završava numerom „Sarajevo ljubavi moja“ u izvedbi Kemala Montena, koja, ipak, najavljuje nešto vedrije dane, i za Sarajevo, i za njegove građane te da se upravo u toj vječnoj međusobnoj ljubavi, krije i njihova nepobjedivost.

Nakon što Esma otkrije Sari da je „četničko kopile“, njih dvije započinju ostvarenje svojih katarzi. Svoje tjelesno očišćenje Esma ostvaruje plačem, a Sara brijanjem svoje kose, za koju joj je majka jednom rekla da ju je naslijedila od silovatelja, dok duhovno pročišćenje dolazi sa nagovještajem njihovog pomirenja. Sa rukom stavljenom na autobusko staklo, a upućenoj, zapravo, majci, Sara dokazuje da i dijete koje nije začeto iz ljubavi, može u sebi pronaći ljubav, dok se Esma pred očima gledatelje otkriva kao istinska superjunakinja koja za razliku od onih u Marvelovim stripovima ne leti i ne razbija zidove, ali koja posežući za najraznornijom od svih moći – ljubavlju, prihvata dijete osuđeno na smrt te postaje njegov vječiti neprobojni štit.

Ona je žena sa grbom na srcu – Grb-avica.