Piše: Marko Njegić

Bio jednom jedan od najboljih gangsterskih filmova svih vremena. Režirao ga je Sergio Leone, uglazbio Ennio Morricone, a u njemu glavnu ulogu odigrao Robert De Niro. Pa ipak, unatoč zvučnim imenima, Bilo jednom u Americi (1984.) ne spominje se u istom dahu kao Kum, iako bi trebao. Once Upon a Time In America je gangsterski ep svih epova i ne zaostaje za epohalnim Coppolinim The Godfather I&II s kojim je u korelaciji pa tako James Russo kao gangsterski šef Bugsy podsjeća na mladog Marlona Branda, a povezuje ih i jedan važan lik nazvan Moe (ovdje Fat Moe, tamo Moe Greene).

Bilo jednom u Americi; režija: Sergio Leone; uloge: Robert De Niro, James Woods, Tuesday Weld; 1984.

IMDb rejting: 8.4/10

Rotten Tomatoes rejting: 87%

Naprotiv, Leoneov film čak je i epskiji – duže traje od svakog pojedinačnog Kuma (229 minuta) i pokriva čak pet dekada u životu newyorških gangstera. Coppoli je za toliki vremenski raspon trebao prednastavak The Godfather Part II, dakle dva filma da sažme životnu kronologiju Vita Corleonea, tj. tri kako bi ispratio i njegova sina Michaela od mladosti do starosti. Leoneu je dosta jedan film i u njemu prati protagoniste od ranih dvadesetih, kad su bili klinci puni života, radili za Bugsyja i potom započeli vlastiti biznis, do kasnih šezdesetih kad su postali starci nadomak smrti. Od kolijevke pa do groba, najljepše je gangstersko doba? Baš i ne.

Nisu ovo Scorseseovi Dobri momci ili De Palmino Lice s ožiljkom, a De Nirov lik David "Noodles" Aaronson nije Liottin Henry Hill niti Pacinov Tony Montana. Bilo jednom u Americi je, uz Carlitov način, jedan od najbolnijih, najsjetnijih, najtužnijih pa i najtragičijih gangsterskih filmova, svojevrsni Irac prije Irca, samo što su De Niro u ulozi Noodlesa i James Woods kao Max Bercowicz (o)starili uz asistenciju "make up" majstora, ne specijalnih efekata iz kompjutora. No, Once Upon a Time je i više od gangsterskog filma. (Melo)drama o odrastanju i starenju, sjećanju, uspomenama, kajanju, ispričana na tankoj granici prošlosti i sadašnjosti, kroz flešbekove, možda i opijumom inducirane snove. Prognjena krivnjom, Noodlesa upoznajemo u kući opijuma dok ga mafijaši traže kao "cinkera koji je druknuo prijatelje".

Majstorskom režijom Leone postavlja temelje filma, njegova "magnum opusa": Noodles opijumom liječi osjećaj krivnje uvjeren da je telefonskim pozivom izdao prijatelje (iako je zapravo bio izdan) i bježi u carstvo opijumskih snova i sjećanja na prošlost, a mafijaši, često snimljeni u "leoneovskom" akcijsko-vesternskom krupnom planu, muče ili ubijaju njegove poznanike u scenama brutalnog nasilja. Kao da time Leone sugerira da američki Wild West iz njegovih špageti vesterna (Za šaku dolara, Za dolar više; Dobar, loš, zao; Bilo jednom na Divljem zapadu) nije nikad ni završio, samo su gangsteri preuzeli uloge odmetnika koji pljačkaju i siluju, što redatelj kasnije podcrtava dvjema scenama silovanja, počevši od napastvovanja tajnice draguljara (Tuesday Weld).

U jednoj od početnih scena gangsterskog nasilja Leone povezuje eros i thanatos. Tražeći Noodlesa, jedan mafijaš razotkriva bluzu neke žene u naručju bespomoćnog muškarca i stavlja cijev pištolja na njezinu bradavicu. Da je Leoneov zemljak Federico Fellini ikad režirao gangsterski film, bio bi to film sličan Bilo jednom u Americi, u suštini talijanska melodrama na holivudski način. Ovo je Amarcord među gangsterskim filmovima u kojem mladići virkaju vršnjakinje dok se skidaju i mole propošne starije djevojke da im pokažu vaginu – sjetna i autentična evokacija djetinjstva i mladosti jednog gangstera razapetog između prošlosti i sadašnjosti.

Prošlost i sadašnjost povezana je briljantnim režijsko-montažnim rješenjima, poput neprekidne zvonjave telefona koji zvoni u Noodlesovoj glavi kao podsjetnik na poziv izdaje, frizbija u letu između dviju epoha uz pjesmu "Yesterday" ili stražnjih farova kamiona koji odlazi u mrak, odakle izranjaju prednja svjetla automobila. Okidač za put prošlost postaje trenutak kad se stari Noodles zagleda kroz procjep vrata i vrati sjećanje unatrag kad je skidao komad daske iz zida kao mladić i virio Deborah (14-godišnja Jennifer Connelly u prvoj filmskoj ulozi), sestru Debelog Moea, tijekom njezinih plesnih rutina.

Pogled uokviren u krupnom planu naboranog, sijedog starca i nevinog mladića svodi čitav Once Upon a Time In America, film sa sjetom i melankolijom postojanom u slici i tonu (sjetna, melankolično krasna fotografija Tonina Delli Collija i Morriconeova glazba). Dirljiv je moment kad sjećanja odvedu Noodlesa do stradavanja najmlađeg člana njegove škvadre. "Poskliznuo sam se", reče klinac prije nego izdahne pokošen metkom. Metak je mogao pronaći i Noodlesa, ali, eto, nije. Preživio je gangstersku mladost da joj se može vratiti u starosti kad ga "oči ne služe čak ni s naočalama", procesuirati 35 godina tuge i kontemplirati o tome kako je uništio vlastiti život kad ga je bacio u ralje organizirana kriminala, pa i neke tuđe živote, poput Deborina u jednoj napose agonizirajućoj sceni (kao stariju je glumi Elizabeth McGovern).

Pitanje "što bi bilo kad bi bilo?" nadvija se nad filmom, naročito nakon ponovnog susreta Noodlesa i Deborah. "Oboje starimo, ostale su nam samo uspomene", zaključuju oni navirućih sjećanja i dodaju da se zarana u životu može prepoznati pobjednike i gubitnike. Sjeta i sjećanja prelijevaju se i s ove strane ekrana. Kad ostarjeli Noodles počne posjećivati danas promijenjena ili iščezla mjesta koja ga vežu za prošlost i prijatelje, automatski potiče životno-filmsku introspekciju i kontemplaciju kod gledatelja. Ovaj gledatelj je zaplovio na valovima prošlosti do prvotnog gledanja filma s Tajom polovinom osamdesetih u bivšem splitskom kinu "Dom JNA" i podsjetnika da je Bilo jednom u Americi bio prvi gangsteraj koje su njegove oči vidjele, par godina prije Kuma na televiziji.

Sve to sugerira da je, ponovimo, Once Upon a Time, kao i The Godfather, više od filma. Film je preslika jedne nekadašnje (američke) kinematografije kao klasični, velebni, ambiciozni studijski ep ikoničnih slika (total klinaca na ulici s Manhattanskim mostom u pozadini) i grandiozne, operne režije iz generacije sedamdesetih, poput Kuma, Lovca na jelene... Jedan od onih kakvi se takoreći više ne snimaju i postali su izumiruća vrsta do pojave Irishmana, eho prošlosti simboliziran u zvonjavi onog telefona koji i dalje zvoni, ali rijetko tko podiže slušalicu. To je i kronika jednog prošlog svršenog vremena, od New Yorka do Splita. Vremena koje grabi dalje i nestaje u opijumskom snu. S Noodlesom ili bez njega. Sa nama ili bez nas.

Posljednji Leoneov projekt

Bio je ovo prvi film Sergija Leonea nakon 13-godišne pauze, ujedno i posljednji u njegovoj karijeri, a zanimljivo je da se u sporednoj ulozi, uz Burta Younga, pojavljuje i budući gangsterski oskarovac Joe Pesci (Dobri momci).

Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija