Piše: Marinela Domančić

Neveseli statistički podaci kažu da se u svijetu svake jedanaeste sekunde dogodi femicid. U Turskoj je od 2015. zabilježeno 2500 slučajeva femicida. Zabilježeno. Koliko ih se još desi u zabitim ruralnim sredinama, u kojima je sramota priznati da te muž/mladić/otac maltretira? Zovem se Sretna priča je o djevojci koja je, nakon što je odbila njegovu bračnu ponudu, dobila u glavu metak od momka koji se zakleo da, ako neće biti njegova, neće biti ničija.

Sretna (na turskom Mutlu znači sretna) potječe iz mnogočlane kurdske obitelji sa osam kćeri i dva sina. Siromašni su, ali se međusobno vole i tradicionalnom pjesmom se bore za ljepotu života. Morala je napustiti školovanje i zaposliti se kako bi pomogla svojima, a onda ju, kao u bajci, lovci na talente pronalaze u kantini i dovode pred kamere. Na pragu pjevačke karijere, zelenooka i tamnokosa djevojka osjetila je svu ironiju svoga imena. Svi snovi i sve nade zaustavljeni su jednim metkom. Preživjela je čudom i zahvaljujući bratovom požrtvovanju da ju u posljednji čas prebaci do bolnice. I kao da je višegodišnji preteški oporavak bio nedovoljna nevolja, par godina kasnije najdraža sestra doživjela je još goru sudbinu. Ljubomorni momak oduzeo joj je život.

Poznavajući tursku kinematografiju (posebno preporučujemo filmove Mustang autorice Deniz Gamze Ergüveniz 2015. i ovogodišnji dokumentarni Dan, 365 sati Eylem Kaftan), mnogo je razloga da se o femicidu na području ove države glasno i javno govori kako sa umjetničkog, tako i sa pravnog aspekta i, osobito, sa aspekta zaštite ljudskih prava. Redatelji Nick Read i Ayse Toprak upravo to čine glasom, pojavom i emocijama Mutlu Kaye koja, iako još uvijek u invalidskim kolicima, nalazi snage da se srčano trudi kako sestrin ubica nikada ne bi izašao iz zatvora. I ne samo to, ona ponovo uči pjevati i pretače svoj život u pjesmu dižući se iz pepela za sebe, sestru i sve žene kojima je podstrek na borbu protiv spolno zasnovanog terora od životne važnosti. Uz 1,8 miliona sljedbenika na društvenim mrežama osjetila je moć ogromne podrške koja ju je osnažila da iz sebe izvuče maksimum.

U trenucima kada priča postaje mučna, autori znalački uvode elemente mističnosti korištenjem lelujave kamere i prigušenog uličnog osvjetljenja ili se posluže dronom da se doslovce udalje od mjesta zločina. Uz to dopuštaju gledatelju da predahne i odmori oči na prelijepim predjelima jugoistoka Turske čiji prizori umiruju. Ljubav između braće i sestara i njihove majke (otac jeste prisutan, ali nije previše uključen u priču) sugerira da je upravo ona izvor snage, najveći motiv i oslonac u momentima kada pravosuđe zakaže, a glazba je onaj plemeniti začin koji pada po ljubavi kao zlatna prašina i dodaje dah optimizma koji pomaže da se ide dalje.

My Name Is Happy igra u sklopu Takmičarskog programa u Cineplexxu, 9. septembra u 18 sati.