Parkova neslužbena osvetnička trilogija

Parkova neslužbena osvetnička trilogija

Piše: Mirnes Alispahić

„Osveta je jelo koje je najbolje služiti hladno“, kaže izreka čije se porijeklo ne zna sigurno, ali su je prisvajali mnogi, od dona Corleona do Klingonaca u Zvjezdanim stazama. Kao motiv, jedan je od najčešće upotrebljavanih, što u književnosti, što u filmovima, ali malo koji autor ju je obradio s toliko pažnje i s takvim pristupom kao što je to uradio Park Chan-wook u svojoj neslužbenoj osvetničkoj trilogiji koju čine Simpatija za g. Osvetu, Oldboy i Simpatije za gđu Osvetu.

Ne postoji savršenstvo – filmsko. Ali zato postoje savršeno i do perfekcije smišljeni filmovi. Nije se rodio taj koji je snimio savršen film u svim detaljima. Ima dobru kameru, odličan scenarij, fe-no-me-nal-nu glumu, produkcioni dizajn je bravurozan, ali (uvijek to smiješno „ali“) režija je tanka. Postoje zato savršene filmske trilogije.

IMDb rejting: 7.6; 8.4; 7.6/10

Rotten Tomatoes rejting: 54%, 82%, 76%

Sympathy for Mr. Vengeance/ Oldboy/ Lady Vengeance; režija: Park Chan-wook; uloge: Choi Min-sik, Shin Ha-kyun, Kang-Ho Song, Lee Young-ae; 2002, 2003, 2005.

Prvi u trilogiji, koja je povezana samo tematikom i motivima pa se zapravo može gledati bilo kojim redom, a ne hronološki po godinama izlaska, Simpatija za g. Osvetu neki će nazvati i najslabijom karikom ove trilogije, mada to nikako nije tako. Osim ako ne gledamo kroz financijski aspekt jer je to film koji je najlošije prošao na kino-blagajnama, ali ne i kod kritike, koja ga je obožavala. Park, koji je na sva tri filma bio i koscenarista, u Simpatiji za g. Osvetu bavi se malim ljudima, onome na šta su spremni kada su u pitanju njihovi najmiliji. Bavi se posljedicama djela počinjenih od tih istih ljudi i promjenama života koje neminovno nastupe kada stvari krenu neželjenim tokom. A uvijek krenu kada su u pitanju stvari poput, ne baš pomno smišljene otmice.

Gluhonijemi radnik u fabrici odluči oteti šefovu kćerku kako bi ucjenom došao do novca za kupovinu bubrega svojoj bolesnoj sestri, jer on kao donator ne odgovara. Ta otmica postaje ona grudva koja se zakotrlja niz padinu izazivajući lavinu. Nakon što to sazna njegova sestra, izvrši samoubistvo, a ubrzo nakon toga i oteta djevojčica tragično gubi život. Ono što slijedi poslije parada je nasilja, grotesknog, jer teško da se može zamisliti film o osveti bez takve vrste nasilja.

Park se dosta oslanja na vizuelno prilikom pričanja priče, manje na dijaloge što će možda nekima zasmetati, ali nikako ne treba da odbije od gledanja. Ono što je najzanimljivije kod ovog filma jeste da ne postoje heroji i zlikovci u pravom smislu tih riječi. I jedni i drugi su isti i postavlja se pitanje, čija je osveta i čije je nasilje opravdano?

Drugi, Oldboy, najkomercijalniji i najuspješniji, kultni je klasik. Dobitnik brojnih nagrada, ali i film za koji su mnogi imali samo riječi hvale, poput Quentina Tarantina i velikog, pokojnog Rogera Eberta, npr. Ovdje Park osveti pristupa drugačije. Nije to više ona impulsivna, mada se na prvi mah može tako učiniti kada Oh Dae-Su krene u svoj ubilački pohod. Osveta, ona prava, skrivena je. Pomno planirana i čekana punih 15 godina. Kompleksnost čovjekove prirode ovdje je dovedena do savršenstva. Dokle smo sve spremni ići zbog osvete i satisfakcije koju nam donosi, makar nas i koštalo.

Govoriti nešto više o filmu o kojem manje-više svi sve znaju nema smisla. Vrijedi spomenuti da je ovdje Park prikazivanje nasilja digao na novi nivo, scenografija je bolja u odnosu na prethodnika, a scenu tuče u hodniku niko nikada više neće snimiti onako, mada je bilo pokušaja (You Were Never Really Here, Rambo: Last Blood).

Treći film, Simpatija za gđu Osvetu Parkov je najsmjeliji poduhvat čak i ako gledamo ostatak njegovog opusa. Ovo je poetska završnica trilogije, smiješna, krvava i nasilna, vizualno savršena i nenadmašna. Za razliku od prva dva filma, Park ovdje u glavnu ulogu stavlja ženu, nevinu majku koja biva smještena u zatvor na 13 godina zbog ubistva koje nije počinila, ali zbog dobrobiti svoje kćerke priznaje krivicu. Dok su upitnost osvete prethodnih likova može dovesti u pitanje, čak i njihov moral, ovdje je stvar posve jasna. Gospođa Osveta, poput Edmonda Dantesa, svoju osvetu pažljivo planira u zatvoru te je sprovodi u djelo nakon izlaska iz istog. Scenaristički slabiji od svojih prethodnika i nema toliko šokantnih scena, ali ih stilski “tuče“ u potpunosti i savršen je kraj Parkove trilogije.

Teško da će neki autor ponoviti ili barem snimiti nešto slično ovome, poigrati se s tematikom na ovaj način i pokušati dosegnuti Parka. Možda je i bolje, jer Park je Park i sve da nije snimio ostale filmove, dovoljna su mu ova tri da ga svrstaju u rang najboljih modernih reditelja. A što se tiče filmova o osveti, ako tražite neobične, one koji se bave i ljudskom kompleksnošću, djelima i posljedicama, one koji imaju dublji smisao i nasilje koriste u svrhu pričanja priče, a ne samo kao nešto šokantno, onda ne tražite dalje i počnite gledati Parkovu trilogiju. Nebitno kojim redom, ali preporučujemo upravo red kojim su nabrojani i kojim su snimani, čisto radi praćenja progresije Parkove slobode i opuštenosti.

Prethodna
Snake Eyes: Pucanj još uvijek nije brisan
Sljedeća
Pogled u prošlost: “Take My Eyes“