Pogled u prošlost: “Take My Eyes“

Pogled u prošlost: “Take My Eyes“

Piše: Blanka Knežević

Priča filma Te doy mis ojos (Dajem ti svoje oči; Take My Eyes) prati relativno mladi bračni par, gdje žena, umorna od ljubomore muža, odluči da ga napusti i ode kod sestre. Muž dolazi po nju i uspije ju ubjediti da je dovoljno voli da se promjeni, te da želi da mu se vrati. Ona pristaje, ali, da li je ljubav dovoljna motivacija da bi se čovjek promjenio?

Postoje filmovi koji se bave nasiljem u porodici, problematičnim odnosima u braku i koji se bave utjecajem koje navedeno ponašanje roditelja ima na dijete. Ovdje s druge strane imamo na proste faktore „razbijen“ odnos bračnih supružnika gdje muž psihički i fizički maltretira svoju ženu uslijed iracionalnih napada ljubomore. Ono što bi ovaj film svrstalo u more istih ili filmova slične tematike bio bi stereotipan prikaz žene-žrtve i muža nasilnika. Ali ovdje su odnosi kompleksno odrađeni, a samim tim i likovi. Žena jeste žrtva ali njeni postupci su istovremeno logični, motivacijom pokriveni i dobro objašnjeni. Ona kroz film pravi greške i ispravlja ih u zavisnosti od pozicije u koju je radnja stavlja. Na momente naivna, ali publici bliska. Muškarac je još bitnije razrađena karika.

Umjesto stereotipnog nasilnika dobijamo emocijama nabijen lik nesigurnog čovjeka, koji iskreno voli svoju ženu, ali ga vlastita nesigurnost sputava u tome da ju usreći. Kompleksnosti doprinosi fantastični španski glumac Luis Tosar, koji savršeno donosi lik Antonia, te u milisekundama mijenja reakcije, te se iz toplog i razumnog muža pretvara u ljubomorno i nasilno čudovište. Ne smije se zanemariti ni glumica Laia Maull, koja liku Pilar istovremeno daje krhkost povređene zaljubljene žene, a opet dovoljno jake i odlučne koja se bori kako za ljubav na početku, tako za život na kraju.

Sama struktura filma je pravolinijska, prica počinje Pilarinim odlaskom i Antoniom koji je moli da se vrati, te nastavlja da prati njihov odnos od tog momenta, kroz njihove oči i postupke, kao i kroz interakciju drugih ljudi sa njima. Iciar Bollain (koji je i koscenarista filma) naturalistički prikazuje relativno malu sredinu kao i odnose u njoj. Nenapadno ispričana glavna priča je istovremeno izuzetno romantična i brutalna poput Antonia. Bollain ne pravi puno velikih oscilacija u njihovom odnosu, već na pojedinim mjestima suptilno ukazuje na znakove iz kojih se vidi da postoji ogroman problem u njihovom odnosu.

Na momente se publici može učiniti da je njihova ljubav i više nego dovoljna da „opstanu“. Ponekad se možete naći u situaciji da „navijate“ za njih, osjećajući snagu njihovih emocija. Ovo se postiže kroz realan prikaz dvoje ljudi koji istovremeno čine prave i pogrešne stvari kao i svi mi. Jedina zamjerka u samoj priči su nerazrađene sporedne priče u odnosu na glavnu, koje na momente samo popunjavaju prostor ili služe da bi bile kontrast glavnoj. Samim tim su površno odrađene i film bi mogao funkcionisati i bez njih.

Ovaj film može objasniti mnogima koliko je ljubomora kompleksna emocija i koliko čovjek mora da radi na sebi kako bi je ublažio. Ne samo zbog partnera, već prvenstveno zbog sebe. Potrebna je samo milisekunda da te ljude ponese nagon i već dok su shvatili šta se desilo, gotovo je. Opet ovo nije razlog da bi se sažalili nad njihovom sudbinom. Potrebno je mnogo rada na sebi da bi oni svoje ponašanje promijenili.

Ti ljudi sebe mrze, možda čak i više od toga koliko je okolina spremna njih da mrzi. Osuđuju se mnogo više od osuđujuće okoline. Ali opet, da bi bilo manje slučaja nasilja nad ženama, potrebno je da ti ljudi uspostave emocionalnu ravnotežu u svom životu. Ovaj film može pomoći ženama koje dvoume da li ostati ili otići kao i muškarcima koji su u navedenom problemu. Ma koliko to teško bilo, izuzetno je hrabro smoći snage i otići. To će muškarcu pružiti šansu da pronađe bolju i snažniju motivaciju da riješi svoj problem. Jer je pogrešan pristup pokušati promijeniti vlastite navike zbog drugih a ne zbog sebe samog. Dakle nekad ne postoji šansa za „krpljenje“ braka, već postoji šansa za iscijeljenje duboko povrijeđenih dvoje ljudi.

Španci su nadaleko poznati po intrigantnim trilerima i uvjek lepršavom Almodovaru. Ali ako vas zanima jedna izuzetno realna životna priča, sa ljudima koji nisu nužno ni dobri ni loši, već samo eto... ljudi, onda u filmu Te doy mis ojos imate veliku preporuku.



Prethodna
Parkova neslužbena osvetnička trilogija
Sljedeća
The Wild Bunch: Vijetnam na Divljem zapadu