Piše: Lejla Panjeta

Prije zvanične distribucije Filmofil je bio na specijalnoj projekciji tek završenog bh. filma “Umri prije smrti“. 

Novi dugometražni film reditelja Ahmeda Imamovića, Umri prije smrti ne ispunjava očekivanja domaćeg balkanskog filma. U sat i po vremena nikako da se ovaj film stilski uklopi u naša lokalna očekivanja plitkog i crnog humora, regionalnih šala ili nacionalističko-religijskog sukoba na marginama radnje. Ratna tematika ili bilo kakva atmosfera koja podsjeća na postratno društvo, zaglavljenost u nekim plemenskim ili drugim podijeljenostima iz koje se pokušava stvoriti satiričnost na bosanski način, potpuno izostaje u ovom filmu. Konačno gledamo samo film, a ne ono što se pokušava dokazati ili opravdati u našoj PostYu stvarnosti.

Umri prije smrti je univerzalan film sa globalnim tematikama i izuzetno jakom idejom koja važi na nivou mita, uvijek i svugdje, a u kome se jedino po govoru pojedinih glumaca može zaključiti njegov lokalizam. Zato se film gleda u jednom dahu, pazeći da ne zažmirite, otvorenih usta pitajući se: “Šta je ovo?“. I uživajući u tom pitanju pruža jedinstvenu estetsku ugodu, kao i katarzičnost osjećanja koje se doživljava kada gledamo velike klasike ili umjetnička djela ogromne i razorne snage duha.

Lakoća sa kojom Imamović režira očit je rezultat sjajno usavršenog rediteljskog zanata, ali koji se baš u ovom filmu izdiže u savršen autorski stil, samo njemu svojstven i koji nas vodi na putovanje kroz filmsku umjetnost u cjelini. Za poznavaoce filma, Imamović se referira na skoro svaki bitan historijski period filmske umjetnosti. Svaki izam je tu, ali ne u smislu hommagea ili citata. On značajne stilove i filmske žanrove usvaja kao sopstveni stil koristeći ih prije svega kao filmski jezik, kojim barata sa lakoćom i hirurškom preciznošću i vodi pažnju gledaoca, u nečemu što prevazilazi postmodernističku naraciju. Ovaj rediteljski postupak bi se mogao nazvati stilskim prevazilaženjem tarantinovske naracije i vizualizacije, ali Imamović nema tu pretenziju. On pravi sopstveni metamodernistički stil, koji je najmijenjen za svakoga, sa univerzalnom idejom u kojoj arhetipi čine odličan lični, ali i univerzalni mit, koji prenosi snažnu poruku o našim malim životima.

Prosječan poznavalac filma, nepoznavalac filma, kao i znalac, podjednako će čitati i uživati ovaj film. Jednostavno, film je lako gledljiv i pitak, uvlači gledaoca u atmosferu, koju kroz razvoj scena u realističkom, impresionističkom i ekspresionističkom stilu sjajno kombinuje sa neorealizmom, francuskim novim valom, uz dodatak specijalnih efekata i fantastično-dokumentarističkih kadrova prirode snimljene iz zraka. Putovanje glavnog lika predstavljeno je jukstapozicioniranjem dva načina razumijevanja svijeta u kome živimo i naše uloge u njemu. Zapravo, Imamović je napravio filmski dokumenataristički nadrealizam.

Kako je Dali ostvario svoj kritičko-paranoidni metod otkrivanja podsvjesnog i donio ga u nadrealističkom maniru? Koristio je fotografski preciznu slikarsku četkicu. Drugim riječima, savršeno realističke tehnike slikarstva iskoristio je kao metod za figure kao simbole iz svojih nadrealističkih vizija. Nadrealizam kao stil na filmu može biti samo privatna vizija umjetnika. Simboli nemaju istu funkciju kao u impresionizmu ili simbolizmu. Umri prije smrti kombinira ove stilove u poseban imamovićevski nadrealizam.

Ekspresionističko osvjetljenje i skoro studijska izvještačenost nasljeđe su koje Imamović koristi za ekspresionističke scene na groblju, scene snova i vizija sa nadrealističkim elementima. Film se referira i na impresionizam, sa svojim specijalnim efektima i filmskom poezijom u sceni latica - plodova koji otpadaju sa drveta i razbijaju se na zemlji. Psihoanalitičke figure (seksualni i emotivni odnosi između roditelja i partnera) prisutne su kroz nenapadan nadrealistički obrazac. Otkrivanje Freudovih ladica nesvjesnog psihičkog aparata rediteljski je urađeno bez klišea, u jasno datim simbolima, sa kojima se ponegdje i komično poigrava. Sa druge strane, arhetipsko putovanje u smrt jungovska je naznaka suočavanja sa vlastitom tamnom stranom – našom sijenkom iz podsvjesnog. Imamović sjajno barata sa svojim simbolima, tako da njihova simbolika prevazilazi moć poruke simbola koji predstavlja. Potpuno je svejedno da li su pogrebnici tri anđela ili demona, ili čak tzv. neutralni anđeli.

Vizuelna i narativna simbolika može značiti šta god želite, ali samo kroz preciznu atmosferu koju Imamović postiže sjajnim izborom kadrova i izreza, odlične fotografije i atmosferski izražajne muzike. Imamović je majstor ritma, kako montažnog, tako vizuelnog (statičnog), pa i ritma kao osjećaja za kreativne indikacije glumcima. Među glumačkim ostvarenjima treba istaknuti sjajne sporedne uloge, od kojih film oživi snagom moćnih i neponovljivih glumačkih karizmi Radeta Šerbedžije, Milana Pavlovića i Slavena Knezovića.  

Glavni glumac, Adnan Hasković, tumači svoj lik stilski jedinstveno i jednoobrazno, kao da on nije taj lik kome se to dešava, što je odlično za glumački izbor sredstava lika koji umire u nekom burtonovskom stilu. Pored toga što je estetiku fizičke pojavnosti doveo do zavidnog apolonskog nivoa, u pojedinim scenama kao da nije svjestan svoje muževnosti. To nadomješćuje glumačkom ekspresijom koja se lako čita kao otklon od sopstvene realnosti, što je cilj putovanja ovog lika u potrazi za smislom svog života. Lako se identifikuje sa ovim antagonistom u sopstvenom životu, koji će tek na samom kraju postati protagonista u svom životnom mitu. Likovi na ovom nadrealističkom putovanju snimljeni su u neobičnim uglovima i izrezima, što u finalnoj kombinaciji kadrova postiže ritam iz koga se vidi da niti jedan kadar nije suvišan, niti neki nedostaje.

S obzirom da Imamović ima dugogodišnje iskustvo iza kamere i sa kamerom, u ulozi snimatelja, fotografija je precizna semantički i psihološki, a estetski urađana brilijantno. Svaki kadar umjetničko je djelo odlične kompozicije i postavke svjetla. Simbolika pejzaža, gradskih prizora, dijaloških scena biće zaokružena na samom kraju u jednoj priči koja ne osuđuje nikoga i ništa, ne veliča nikoga i ništa, već slavi kratak period života koji nam je dat, kao put koji je jedinstven svakome na njegov način.

Priča filma Umri prije smrti prati mitološki obrazac putovanja heroja/antiheroja kome se to putovanje dešava, u kojem naizgled on ne učestvuje, ali koje predstavlja njegov životni put u kome on očajnički pokušava naći smisao. Ljudi često misle da je svrha života da pronađu smisao svog postojanja ili smisao života. Kako kaže Campbell, uzaludna je potraga za smislom. Mi zapravo ne tražimo smisao, već iskustvo života. U tome i leži smisao.

„Život nema smisao.

Mi mu donosimo smisao.

Smisao života je sve ono što mu mi damo.

Biti živ je smisao.“

Joseph Campbell

(1904-1987)

Američki pisac, filozof i komparativista mitologije

Ova očajnička potraga za smislom, glavnog junaka filma Umri prije smrti naizgled će izgledati besmisleno, kao i svaki nadrealistički pokušaj tumačenja vizija u kategorijama logike ili razuma. Ali, Imamović će ovaj besmisao tako dobro rediteljski upakovati, i na kraju suptilno ponuditi schopenhauerovsku filozofsku poruku o našem postojanju kao klatnu između dosade i patnje. Međutim, pesimizam kao zaključak nije Imamovićeva odlika. Film ipak na kraju slavi život i ne osuđuje nikoga za bilo kakve odluke na sopstvenom životnom putu. Svi su heroji i antiheroji u svojim životnim pričama.

Nema kod Imamovića patetike, lažnih emocionalnih izljeva, pretenzija za nekom velikom vizijom ili idejom koja će pokazati smisao života. Baš suprotno, u neizvještačenosti narativnog ludila kroz nadrealističke vizije, ali kroz prenaglašenost priče o ludilu čovjeka koji treba da umre, ovaj film nosi smirenje i optimizam.

Njegova je jednostavna poruka o životu koji treba živjeti dobro, a ne samo osmišljeno, Imamovićev doprinos vječitom pitanju o potrazi za smislom i to kroz jedinstven autorski stil i stav o estetskom užitku te potrage.