Piše: Lejla Panjeta

Néro the Assassin, Netflixova serija iz 2025. je mračni, nasilni i pomalo barokni rekvizit pop-kulture. Francuska serija smještena 1504. godine prati ciničnog ubicu Néra, prisiljenog da se suoči s neočekivanim – kćerkom koju nije znao da ima i političko-magijskim silama koje je bolje ne razbuktavati. Autori i kreatori serije uključuju Jean-Patricka Benesa, Martina Douairea i Allana Mauduita, dok su reditelji Ludovic Colbeau-Justina i Allan Mauduit. Glavne uloge tumače Pio Marmaï (Néro), Alice Isaaz, Olivier Gourmet i drugi. Produkcija ima velike vizualne ambicije, uključujući opsežan CGI i sjajne akcione scene borbe. Stilski i žanrovski podsjeća ne westerne, Divlji zapad u srednjem vijeku, ali je suštinski akciona drama u stilu cloak and dagger sa elementima fantazije.

Na narativnom nivou serija kombinira klasični man-on-the-run obrazac s elementima mračne mitologije: otac koji nije otac, dijete koje je možda “posljednje dijete đavola“, te politička manipulacija kojom upravljaju moćnici. Ovaj recept garantuje napetost, ali i zamku površnosti. Ponekad priča kao da žonglira s temama (vlast, vjera, magijsko naslijeđe) bez da do kraja uredi njihov odnos. Serija često uvodi natprirodno kao katalizator, ali ne služi svaki put dosljednoj logici svijeta koji sama gradi.  Režija igra na kontrast: složene, dinamične akcijske koreografije nasuprot statičnim, gotovo slikarskim kadrovima koji prizivaju renesansne oltarne slike, pejzaže krajolika sa Divljeg zapada i tamne kabinetne portrete. Scenografija, kostimi i rasvjeta grade svijet koji miriše na kožu, sumpor i vosak.

U kadru, sjenke nisu samo odsutnost svjetla; one su političke figure. Takva vizualna odlučnost podiže materijal izvan žanrovskog prosjeka. VFX tim je odradio dobar posao u komponiranju prirodnih elemenata i nadrealnih fenomena, što seriji daje neočekivano specifičnu atmosferu.  Néro je negdje između The Witchera (za vizualni, mračan fantastični naboj), Game of Thrones (za političku kinematografiju), spašavanja dame koja želi biti muškarac iz kaubojskih filmova i francuskih politiziranih kostimiranih drama koje često prelaze granicu između satire i tragedije. Njegova specifičnost leži u tome što pokušava biti i akcijski triler sa elementima komedije i historijsko-mistični epos. Dosljedna je sopstvenom stilu i atmosferu koju gradi, kroz naizgled nepovezive žanrovske karakteristike.

Néro koristi historijsko okruženje ne toliko da rekonstruiše faktografiju, koliko da aktivira metafore moći: konzervativni aristokrati instrumentalizuju vjeru, strah od nepoznatog (vještičarenje), a demografsko-prirodne katastrofe (suša) su katalizator društvenih lomova. Ovo nije dokument o specifičnim plemićkim intrigama; to je alegorija o prelomu stare autoritativne moći i novog, brutalnog poretka koji raste iz nemira. Ovo je idealno tlo za priču o ubistvu, iskupljenju i naslijeđu. U tom smislu, serija funkcionira kao ogledalo: ne čitamo samo 1504, nego gledamo svoj vlastiti trenutak kroz historiju.

Néro the Assassin je vizualno bogata, ambiciozna i ponekad frustrirajuća serija koja će zadovoljiti gledatelje koji vole mračne kostimirane drame sa prizvukom fantazije, sjajnom scenografijom i solidnom glumom. Ako očekujete čistu historijsku rekonstrukciju ili savršeno zatvoreni mitološki svijet razočarat ćete se. No, vijedi je pogledati radi estetike, performansa i ideje.

Moć, laž i manipulacija

Néro the Assassin formalno se odvija 1504. godine u Francuskoj. To je vrijeme izlaska iz mračnog srednjeg vijeka na svjetlo preporoda. Vrijeme otkrića i buđenja nauke. Vrijeme u kome se svijet prestaje bojati crkvenih mitologija koje ljude drže u zaobljeništvu straha i panike oko nadolazće apokalipse. U francuskoj historiji ne dešavaju se neki veliki vojni spektakli, ali na političkom nivou prelazi se između srednjovjekovne strukture moći i rane renesansne centralizacije države. To je doba Luja XII, kralja koji je upravo vodio ratove u Italiji i vratio kući duh renesanse, ali i politički nemir koji će se kroz naredne godine pretvoriti u ideološku eksploziju religijskih ratova između Crkve i protastanata. Dakle, 1504. nije godina masakra, već godina fermentacije. Zemlja je iscrpljena ratovima, seljaci osiromašeni, Crkva bogatija nego ikad, a aristokratija podijeljena između novog kraljevskog centralizma i starog feudalnog ponosa. Ovo je savršeno vrijeme za ubice, alhemiste, proroke i cinike. To je zapravo evropski Divlji zapad. Ovo društvo je izgubilo Boga, ali još ga se boji – što je najopasnija kombinacija.

U liku barona Rochemorta, serija konkretizira ono što bi Machiavelli, samo desetak godina kasnije u Il Principe, sistematizirao: moć nije stvar morala, već vještine preživljavanja. Feudalni gospodari u Néru žive po logici virtù, ali ne u smislu vrline, nego sposobnosti da se prilagode svakoj okolnosti. Rochemort se predstavlja kao pobožan, ali koristi Crkvu kao retorički štit, a vjeru kao instrument. On razumije ono što Machiavelli piše: “Ljudi su toliko prostodušni i poslušni trenutnim potrebama da će onaj koji vara uvijek naći nekog tko će se dati prevariti.” Serija je, u tom smislu, maestralno machiavellijevska; ne samo po političkoj strukturi, nego i po tonu: nihilističkom, ali inteligentnom.

S druge strane, Néro the Assassin anticipira ono što bi Foucault, četiri vijeka kasnije, nazvao “mikrofizikom moći”. Svećenički lik nadbiskupa nije tiranin nego disciplinarni sistem: on ne mora da ubija, već samo nadgleda, ispovijeda i usmjerava. Crkva u Néru ne vlada mačem, nego diskursom, a diskurs, kako bi rekao Foucault, nije samo govor, nego “polje unutar kojeg se proizvodi istina”. Kroz propovijedi, obrede i “znakove čuda”, nadbiskup zapravo gradi mrežu nadzora. On ne traži pokajanje, nego podatke: ko je koga sreo, ko je šta vidio, ko je kome šapnuo. Drugim riječima, ispovijed dođe kao prva verzija nadzorne kamere. U toj perspektivi, Néro postaje komentar o genealogiji evropske kontrole: od sakristije do ministarstva unutrašnjih poslova — uvijek ista logika, samo drugačiji dekor.

Religijski simbolizam serije nije tek dekorativan; on je duboko eliadeovski. Mircea Eliade u Svetom i profanom tvrdi da se svako društvo zasniva na ponavljanju mitskog čina stvaranja, pa čak i kada taj čin uključuje nasilje. U Néru, to se očituje u motivima krvi, žrtve i iskupljenja. Kći koju Néro mora zaštititi (ili žrtvovati) nije samo lik, već simbol novog početka, “svetog centra” koji se mora obnoviti kroz uništenje starog poretka. Crkveni rituali, inkvizitorska paljenja i procesije funkcioniraju kao parodija stvaranja ili antimit: pokušaj da se održi sveto, ali bez Boga. Eliade bi rekao da je to desakralizirani ritual: obred koji je izgubio kontakt s transcendentnim, ali i dalje služi da održava društvenu strukturu. Ovdje život počiva na narodnim idejama, Adolfa Bastiana, koje su u suprotnosti sa elementarnim idejama. Elementarne ideje predstavljaju unutarnje mudrosti (transcendentno, prirodno), a narodne su rezultat  vanjskog formalnog kategoriziranja i normiranja stvari, koje izmišljaju pojedine grupe naroda za svoje kulturološke ili geografsko-klimatske potrebe. Vještica i nadbiskup su krajnji simboli suprotstavljenosti elementarnih i nadrodnih ideja.

Vještica kaže: “Crkva će uništiti svijet. Pobili su sve iscjelitelje: šamane, druide, vještice, sve koji se bave magijom.“ Nakon što je svjedočio spašavanju života, liječenju i pronalasku vode u nemilosrdnoj suši, čak će i redovnik ustati protiv crkvenih “političara“ i stati na stranu prirode. Međutim, Crkva se služi svim ovim medijskim metodama i svoju korist i to da bi zadržala vlast i pokrenula ratove. “Crkva stoljećima laže i služi se čarobnjaštvom“ – jedna je od replika protagonsta. Ove narodne ili religisjke ideje prikazane su kao pomračenje uma, i to veoma monstruozno vizuelno u činu čedomorstva od strane postporođajno depresivne majke. Serija prikazuje kako religijski simbol ili dogma, utemeljena na neprirodnim idejama (narodnim, religijskim dogmama) postaje oružje vlasti, tj. sveti predmet je pretvoren u politički alat.

Uvod u Svete ratove

Ovo je vrijeme inkvizicije, paljenja vještica, pokolja nad Templarima, ali i vrijeme Novog svijeta, otkrića i buđenja svijesti protiv religijskih dogmi. Alegorijski može se posmatrati kao uvod u pokolj hugenota u Parizu 1572. godine, poznat kao Bartolomejska noć. Masakr hugenota dogodio se sedamdesetak godina kasnije u odnosu na zbivanja u seriji, ali Néro kao da svjesno prikazuje ideološke temelje koji će taj pokolj omogućiti. Strah od hereze, demonizacija “drugih”, manipulacija masama i narodnim idejema kroz vjerske simbole – sve ovo u seriji funkcionira kao politički predložak budućeg terora. Nérova Francuska 1504. je društvo koje već ima sve sastojke: moć u rukama manjine, Crkvu koja “brani vjeru” kroz nasilje i narod koji se boji nevidljivog neprijatelja. Ideološka reformacija će započeti oko 1517, stoga je ovo već eksplozivna smjesa u kojoj se kuha Sveti rat.

Néro the Assassin može se čitati kao mitološko predskazanje religijskih ratova; kao da autori žele reći: evo kako se rađa fanatizam, ne iz vjere, nego iz straha koji Crkva i feudalci pažljivo uzgajaju. Stoga je serija trostruka alegorija: machiavellijevska u prikazu političke amoralnosti, foucaultovska u analizi institucionalne kontrole i eliadeovska u tumačenju ritualnog nasilja i njegove svete maske. Zapravo, Néro the Assassin više nije samo historijska drama sa elementima fantazije, već nego filozofska studija o mehanizmu moći. A 1504. godina? Samo mirna površina ispod koje već ključaju buduće tragedije:  Bartolomejska noć, inkvizicije, pa i svi moderni politički pogromi i ratovi. Kao što bi Machiavelli rekao: “Povijest se ponavlja jer ljudi ne mijenjaju svoje strasti, već samo svoja opravdanja.” Néro dakle, nije iz prošlosti, nego o sadašnjosti iz prošlosti.

U ovoj seriji struktura moći funkcionira kao orkestracija koju bi Machiavelli, Foucault, Eliade i Girard zajedno potpisali da su imali Netflix i mračan smisao za humor. Machiavellijevski duh lebdi nad svakom odlukom barona Rochemorta, koji moć održava ne pravdom, već vještinom upravljanja strahom. Foucaultova mikrofizika moći ogleda se u crkvenom liku nadbiskupa, gdje se vjera pretvara u tehnologiju nadzora. Eliade bi u ritualnom nasilju i simbolici krvi prepoznao desakralizovani obred stvaranja, pokušaj da se obnovi sveto kroz zločin; dok Girardov mehanizam žrtve nudi konačni ključ. Néro i njegova kći postaju žrtveni jarci sistema koji mora proliti nevinu krv da bi se održao u ravnoteži. Serija tako postaje filozofska parabola o civilizaciji koja opstaje samo ako ritualno uništi ono što još ima dušu i to s osmijehom pobožnosti na usnama.

Serija je danas aktuelna jer prikazuje stare mehanizme moći u novim kostimima, a publika – umorna od savremenih eufemizama – prepoznaje sebe u renesansnim sjenkama. Néro govori o svijetu u kojem se strah koristi kao valuta, vjera kao marketinški alat, a istina kao potrošna roba, što zvuči neobično poznato svima koji žive u 21. vijeku. Feudalni dvorci zamijenjeni su korporativnim tornjevima, ispovjedaonice su postale društvene mreže, a inkvizitori danas nose odijela od brendirane vune i vode informacione ratove na društvenim mrežama. Serija je ogledalo našeg vremena jer pokazuje da želja za moći nije nestala, samo se civilizacijski ušminkala. Néro, koji pokušava sačuvati ostatke moralnosti u svijetu bez Boga, simbol je modernog čovjeka koji shvata da sistem ne traži vjeru, ni istinu, već poslušnost. I zato je serija danas toliko bolno aktuelna: jer podsjeća da je svaka epoha historije civilizacije na neki način Divlji zapad.

Profesor Dr. Lejla Panjeta je autorica mnogobrojnih članaka i knjiga iz oblasti filmskih studija i vizuelnih komunikcija. Dobitnica je stranih i domaćih nagrada za svoje akademske, naučne, filmske i umjetničke radove. Bavi se istraživanjima iz oblasti filma, umjetnosti i mitologije.