Tri boje: vjera, nada i ljubav

Sergei Loznitsa Sergei Loznitsa

Filmofil objavljuje kritike filmova 11. izdanja Pravo Ljudski Film Festivala

Piše: Hafiza Ademović

Film Događaj Sergeja Loznitse prikazan je u sklopu programa Re:Versus 11. Pravo Ljudski Film Festivala. Loznitsa dokumentarno prikazuje politička dešavanja u Rusiji krajem 90-ih, odnosno “događanja naroda” propraćena mirnim protestima i pjesmom. Imamo priliku vidjeti dirljivo smjenjivanje vlasti; s jedne strane, narod od ljubimca Amerike, Gorbačova, zahtijeva ostavku, poredeći vladavinu komunizma sa fašizmom, poredeći vladavinu komunizma sa načinom na koji je i uspostavljen, poneseni nadom i vjerom u bolju budućnost transparentno naglašavaju: Gorbačov nije Isus Hrist. Kasnije, mnogo kasnije shvatit ćemo da zaista i nije. S druge strane, euforijom zahvaćeni Jeljcin zajedno sa narodom stremi promjenama i boljoj budućnosti. Sam Jeljcin će ta zajednička nadanja i stremljenja obojiti u bijelo, plavo i crveno, ironijski osjenčiti one boje vjere, nade i ljubavi (kako su demonstranti pjevali glasom Viktora Coja: вера да надежда любовь).

Boljševički mutant

O žrtvama Lenjinove utopije najbolje je svjedočila književnost. Jedna od njih, Marina - junakinja romana “Marinina trideseta ljubav” Vladimira Sorokina, pokazuje da je ambivalentnost bolja od bilo kakve ideološke određenosti. Marinina neodređenost (seksualna i svaka druga) biva svedena na boljševičku parolu i ona od njegovane i nježne ženice izrasta u boljševičkog mutanta kojem je rad sa strojevima u fabrici mačji kašalj. Upravo će nas Marina najbolje podsjetiti na onu ucjenu režima protiv koje se na ulicama Sankt Peterburga pjevalo:

Eto, ako ti živiš sa svojom porodicom, sa svojom rodbinom u novoj kući. Ona tek što je sagrađena, još se smola na brvnima nije osušila, još miriše na drvo. Znači, samo što ste je sagradili, imate namještaj - stol, pa tabure, posuđe - vrč pa kotlić. No, porodica je velika, složna, i otac vam govori: strpite se malo, radit ću nekoliko godina i dobro ćemo živjeti. A blizu vaše kuće je druga kuća. Starci, razumni, dobri, tamo je izobilje. I tamo živi starac sa staricom i nemaju djece. I eto, pretpostavimo, pođeš ti jedne večeri, tamo nekim poslom van, a ti starci ti govore: živi s nama. Mi te usvojimo, damo ti miraz, odjenemo te kako treba, a najvažnije je to što kod nas ne treba raditi. Hoćeš li poći k njima? Marina se nasmiješila: Ne, naravno.

Marinu je ovim riječima vrbovao boljševičić “sa dna kace”, okrenuvši joj pamet. Događaj pokazuje mirno smjenjivanje vlasti koja je slobodoumnima takve slala na vrata. Film je dokumentovao mirno smjenjivanje vlasti, a da li je zaista tako bilo?

Pjesma i revolucija

Nećemo ponuditi neki slabouman odrični ili slavodobitan potvrdni odgovor. Bolje da opet pogledamo literarni izvor, Sanjku Zahara Prilepina, koji piše:

Gađanje premijera paradajzom je strašno, u najmanju ruku, koliko i gađanje granatom. Razumiješ? Pošto ih gađaš granatom, mogu te ubiti. Zato će odmah, čim ih budeš gađao paradajzom, sigurno da ti polome vilicu ili rebro, a malo kasnije ti mogu namjestiti da te homoseksualci siluju u ćeliji. Šta ti je strašnije - da budeš silovan ili ubijen.

Tema koju film obrađuje već pripada historiji, ali, zanimljivo je upitati, koga su to danas odgojile boje zastave bijelo, plavo i crveno. Film nas nadahnjuje da upitamo: da li je zaista Rusiji suđeno da neprekidno diže revoluciju i da u tim revolucionarnim momentima barem nakratko uživa, sve dok ne spozna da bolja budućnost ne znači prefarbati srp i čekić. Prateći narod na ulicama Pitera tokom filma, neko u masi je uzviknuo da narod nije kurva. Možda narod i nije kurva, ali se historija u slučaju ruskog naroda tako surovo našalila; jer je poslije svake revolucije bar neko iz naroda uzviknuo: šta dalje, šta sad? Pitamo i mi: da li je današnjoj Rusiji, koja je odavno iza leđa ostavila i Crkvu i Boga, sa Rusijom devedesetih, i još starijim Rusijama, jedina zajednička spona - vlast? Kao da ruski narod mora imati omraženog idola-vladara protiv kojeg će uvijek dizati revoluciju i sam sebe izvoditi na ulice. U podzemlju se, pritom, razvija cijeli arsenal umjetničkog stvaralaštva koji na svojstven (ruski) način hoće dokumentovati i ovjekovječiti revolucionarnu nirvanu; tamo ćemo pronaći i ovaj film.

Prethodna
Kurdske ruže i kosmički putnici
Sljedeća
No Smoking in Sarajevo: Ni hepek im ne može pomoći