Piše: Mirnes Alispahić
Iako je prije Silent Hill 2 postojalo nekoliko videoigara koje su već tada dokazale da je stereotip o igrama kao neumjetničkom mediju pogrešan, Silent Hill 2 je bila prva igra koja je horor žanr iskoristila kao podlogu za duboko simbolično i psihološko poniranje u krivicu. Od svog objavljivanja važi za klasik i za jednu od najboljih videoigara svih vremena. Uzevši to u obzir, svaki pokušaj filmske adaptacije morao je poštovati temelje koje je ova igra postavila. Ne govorimo ovdje o Mortal Kombat ili Resident Evil, već o ozbiljnoj, zreloj i mračnoj priči u kojoj su čudovišta prvenstveno metafore, a horor proizlazi iz unutrašnjeg stanja protagonista, a ne iz šok-efekata. Posla adaptacije se latio Christophe Gans, autor koji nam je donio i prvi Silent Hill film, što je u startu djelovalo obećavajuće. Iako je taj film odstupao od radnje prve igre, uspio je zadržati atmosferu i srž izvornog materijala. Rad na ovom filmu započeo je još 2006. godine, ali nakon Gansovog povlačenja i Roger Averyjevog odlaska u zatvor, projekt je postao abominacija poznata upravo pod tim imenom Silent Hill: Revelation, koji je bio izuzetno loš.
Povratak u Silent Hill; režija: Christophe Gans; uloge: Jeremy Irvine, Hannah Emily Anderson; 2026.
IMDb rejting: 4.2/10
Rotten Tomatoes rejting: 17%
Gans se svom projektu snova vratio 2020, na radost mnogih fanova. Ipak, već prve fotografije iz filma nisu ulijevale povjerenje: sve je djelovalo poput lošeg cosplaya, zbog čega sam i prije odlaska u kino svjesno snizio vlastita očekivanja. Već od uvodne scene, u kojoj James velikom brzinom vozi planinskom cestom i puši džoint, bilo je jasno da slijedi bolno iskustvo gledanja kasapljenja jedne od najvažnijih videoigara svih vremena. Kako film odmiče, ta slutnja se, nažalost, samo potvrđuje. Iako Return to Silent Hill vizualno izgleda solidno, grad, magla i čudovišta djeluju uvjerljivo, problem leži u priči.
Mada se film okvirno drži osnovne premise igre, u kojoj se James vraća u Silent Hill nakon što primi pismo od supruge koja je mrtva već neko vrijeme, unesene su brojne nepotrebne izmjene kako bi se film povezao s ostatkom serijala, što iskustvo čini mučnim za gledanje. Uvođenje kulta u priču, spajanje Laure, Marije i Angele u jednu osobu, svedeno pojavljivanje Eddyja, te izmjena samog motiva krivice, sve su to odluke koje su ozbiljno narušile narativ. Silent Hill 2 već ima savršeno zaokruženu priču; nije je trebalo mijenjati, već pažljivo prilagoditi.
Sem lošeg scenarija, podjela uloga je upitna. James iz remakea Silent Hill 2 ima više emocija na svom licu od ove verzije. Je li problem u samim glumcima ili u slabom materijalu koji im je ponuđen, teško je reći, ali gluma u cjelini ostaje ispod prosjeka. Od jedinstvenog iskustva i ponora u pakao grižnje savjesti, Gans je isporučio jedva gledljiv proizvod koji u pojedinim trenucima djeluje toliko jeftino da nehotice prelazi u domenu komedije (Jamesova brada je, nažalost, dobar primjer toga).
Na kraju, Return to Silent Hill nije film za ljubitelje originalne videoigre, ali nije ni funkcionalan horor za publiku koja s njom nije upoznata. Najbolji način da se vratite Silent Hillu i dalje je odigrati videoigru još jednom. Žao mi je što je Gans snimio ovako loš film, jer sam oduvijek uživao u njegovim radovima (Ubica koji plače, Silent Hill, Ljepotica i zvijer), ali činjenica ostaje: Return to Silent Hill je loš film.
