Smrt u Sarajevu: Balkanski „Gosford Park“

smrt u sarajevu_1Piše: Mirza Skenderagić

Kao filmski reditelj koji se najviše izdvojio na prostorima bivše Jugoslavije poslije njenog raspada, jeste bh. oskarovac Danis Tanović. Godine 2001. je ušao u historiju svjetske kinematografije kao reditelj koji je osvojio najviše nagrada za svoj prvi film – antiratnu dramu Ničija zemlja (2001). Film je osvojio ukupno 42 nagrade, među kojima je i priznanje za najbolji scenarij na filmskom festivalu u Cannesu, Zlatni globus i Oscar za najbolji strani film. Tanović 2013. režira ostvarenje Epizoda u životu berača željeza, o zdravstvenom skandalu jedne romske porodice iz mjesta Poljice koji je šokirao cijelu BiH. Film je na međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu 2013. dobio Srebrnog medvjeda, a Nazif Mujić je nagrađen priznanjem za najbolju mušku ulogu. U 2016. Tanović osvaja drugog Srebrenog medvjeda za ostvarenje Smrt u Sarajevu, postajući tako jednim od trenutno najnagrađivanijih evropskih reditelja.

Smrt u Sarajevu; režija: Danis Tanović; uloge: Vedrana Seksan, Muhamed Hadžović, Snežana Vidović, Izudin Bajrović, Jacques Weber; 2016.

Mene, kroz filmove, stalno zanima kriza i odnos prema krizi, a rat je najveća kriza, rekao je Danis Tanović svojevremeno za jedan od regionalnih medija.

I zaista svi filmovi bh. oskarovca se bave krizom, bila to kriza u porodici (Pakao), rat i poraće (Ničija zemlja, Trijaža, Cirkus Columbia) ili kriza društva (Epizoda u životu berača željeza, Tigrovi, Smrt u Sarajevu).

Dakle, nakon ostvarenja Tigrovi (2014) koji je nastao u koprodukciji Indije, Francuske i Velike Britanije, a koji je zasnovan na istinitoj priči o Pakistancu koji pokušava dokazati štetnost mlijeka za bebe jedne farmaceutske korporacije, Tanović, u raskoraku, snima Smrt u Sarajevu (2016), koji osvaja Veliku nagradu žirija 66. filmskog festivala u Berlinu, te priznanje kritike FIPRESCI. Film je nastao prema motivima dramskog teksta francuskog filozofa Bernarda-Henrija Levya "Hotel Evropa", objavljenog povodom stogodišnjice Sarajevskog atentata, a predstavlja alegoriju današnjeg Sarajeva, BiH, Balkana i Evrope. Radnja filma je smještena u jedan sarajevski hotel na izdisaju, a njeno glavno žarište je obilježavanje stogodišnjice početka Prvog svjetskog rata koje organizuje Evropska unija. Ipak, dolazak visokih evropskih zvanica i pažnju medija, radnici koji dva mjeseca nisu primili platu, odluče da iskoriste i stupe u štrajk. Direktor hotela uz pomoć mafijaša koji vodi striptiz bar u podrumu hotela, pokušava zaustaviti propast večere koja bi svakako značila i propast hotela. Istovremeno, na krovu u improvizovanom TV studiju traje specijalni program, čiju rutinu prekida neobičan gost – Gavrilo Princip. Tanović hotel „Evropu“ gradi po principu strukture ličnosti Sigmunda Freuda, i dijeleći je na tri dijela, staru građevinu od betona i željeza oživljava i predstavlja kao umiruće živo biće, modernog političkog Frankensteinovog čudovišta.

Smrt u SarajevuPrema tumačenju slovenskog filozofa Slavoja Žižeka, spratovi u filmu su podijeljeni tako da je nesvjesno smješteno u podrum, predsvjesno je u sredini, a na krovu sve ono čega smo trenutno svjesni. U ostvarenju Smrt u Sarajevu, u podrumu je mafija koja poput nesvjesnog ne priznaje nikakve zakone, ograničenja, pravila, i središte je svega animalnog, neograničenog, životinjskog. U sredini su smješteni frustrirani radnici, direktor, obezbjeđenje, izgubljeni političar, koji se bjesomučno pokušavaju kretati naprijed, prema krovu, ali razapeti između moralnosti i straha, konstantno se vraćaju prema dnu. Na krovu vladaju mir i razum rukovođeni trenutnim principom realnosti, do trenutka kada se nesvjesno (čovjek sa pištoljem) probije u svjesno. U tom slučaju  sve ono što se potiskivalo i skrivalo u podrumu izađe na vidjelo i tada naravno nastupa anarhija, haos.

Još od svog prvog ostvarenja, Tanović kao reditelj jasno pokazuje utjecaj savremenog američkog filma, i ako Ničija zemlja podsjeća na M*A*S*H (1970) Roberta Altmana, onda je Smrt u Sarajevu užarena balkanska verzija Gosford parka (2001). Oživljavajući satirični i cinični duh Roberta Altmana, Tanović oživljava i najreprezentativniju odliku filmskog izražaja ovoga velikana savremenog američkog filma. Naime, on se apsolutno odriče akcije u korist atmosfere i psihološke razrade likova, dok forsiranjem slučajnosti razbija klasično pravilo uzročno-posljedične naracije. Također, zahvaljujući fluidnosti u pokretima kamere snimatelja filma Erola Zubčevića, te nevidljivoj montaži Redžinalda Šimeka (stječe se dojam da je film snimljen u jednom kadru), ostvaruje se mozaična struktura Danteovih krugova Pakla, po principu; što su grijesi teži, to je krug tješnji.

Smještanjem više likova u isto vrijeme i mjesto, razrađujući temu Sarajevskog atentata i stvarajući od nje metastaze koje razaraju bh. društvo, te gotovo neprimjetno ispreplićući tragično i komično, reditelj u Smrti u Sarajevu uspješno stiže do konačnog vrhunca i formiranja modernog političkog Frankensteinovog čudovišta. U tom slučaju smrt dolazi gotovo očekivano, kao jedini izlaz iz začaranog ukletog hotela – Evrope.

Prethodna
Captain America 3: Holivudska mašina za pravljenje snova (novca)
Sljedeća
Citizenfour: Suptilna mašinerija kontrole