Uvod u novi film bh. rediteljice Jasmile Žbanić Quo vadis, Aida?, kadar je u kome kamera prelazi preko lica protagonista: majke Aide (Jasna Đuričić), oca Nihada (Izudin Bajrović), sinova Seje (Dino Bajrović) i Hamdije (Boris Ler), i preklapa se sa kadrom gusjenica tenka koji ruši sve pred sobom. Sličan uvod, u neku ruku, napravio je i jedan od najvećih i najboljih živućih američkih reditelja, Clint Eastwood, u svom ostvarenju iz 2014. American Sniper, za sve bljutavom patriotsko-propagandnom holivudskom filmu, a samo za Amerikance pitkom. U tom uvodu Eastwood na crno-bijeli logo Warner Brosa iz offa pušta ezan, sa kojeg preklapa na nemilosrdno kretanje tenka, a malo kasnije i scenu u crkvi u kojoj propovjednik govori o poimanju dobra i zla. Očitije od ovoga ne može biti! Žbanić jasno daje do znanja da će Aidina (muslimanska) porodica doživjeti propast.
Quo vadis, Aida?; režija: Jasmila Žbanić; uloge: Jasna Đuričić, Boris Ler, Izdudin Bajrović, Dino Bajrović, Emir Hadžihafizbegović. Boris Isaković; 2020.
IMDb rejting: 5.7/10
Rotten Tomatoes rejting: 100%
Ratno je vrijeme u bivšoj jugoslavenskoj republici Bosni i Hercegovini, godina je 1995. i zaštićena zona UN-a, Srebrenica je sa svih strana opkoljena srpskom vojskom koja od vodstvom generala Ratka Mladića (Boris Isaković) ubrzo prodire u grad. Nekoliko hiljada stanovnika je uspjelo ući u UN-ovu bazu u Potočarima, misleći da će tu biti sigurni. Aida radi kao prevoditeljica za bataljon nizozemskih UN-ovih snaga, te uspijeva, za kratko, spasiti muža i sinove prebacivši ih unutar baze, dok ispred baze ostaje na desetine hiljada Srebreničana. Nizozemske UN trupe predvođene pukovnikom Karremansom (Johan Heldenbergh) i njegovim zamjenikom Frankenom (Raymond Thiry), aposolutno, u svakom pogledu, po naređenjima ne mogu ništa da urade kako bi pružili određenu vrstu sigurnosti ljudima koje su trebali čuvati i propuštaju da spese Srebreničane od onoga što će postati jedan od najvećih genocida nad nekim narodom još od Drugog svjetskog rata i holokausta.
Slovom i brojem, osam hiljada tri stotine sedamdeset i dva, 8.372 Srebreničana, očevi, muževi, sinovi i braća, stradali su u genocidu. Jasmila Žbanić prvenstveno je namjeravala ekranizovati memoare Srebreničana Hasana Nuhanovića, koji je u svojstvu prevoditelja služio pri nizozemskom bataljonu u Potočarima, ali se scenaristički dvojac počeo svađati zbog toga što je rediteljica odlučila da u priču ubaci fikcionalne elemente. Sve se završilo tako što je Žbanić (potpuno) promijenila priču, pristajući samo na to da se Nuhanovićevi memoari navedu kao materijal na kojem je baziran scenarij.
![](/images/photos/editor/quo_vadis_press_photo_2.jpg)
Quo vadis, Aida? film je koji dolazi tačno 25 godina od Srebreničkog genocida i kojim rediteljica Žbanić prikazuje svu surovost stradanja Srebreničana, „impotentnost“ nizozemskih UN snaga prikazanih i kao „dječurlije – izviđača“ sa kratkim maskirnim pantalonama, jasno „crno-loše-bojom“ oslikanih negativaca, gdje prednjače svirepi Joka u „strahovito-dobroj“ interpretaciji Emira Hadžihafizbegovića, te Boris Isaković koji je i više nego na autentičan i originalan način utjelovio Ratka Mladića. Kao centralna figura filma, fe-no-me-nal-no odigrana rola Jasne Đuričić, prevoditeljice Aide, mesmerizujući je performans unutar onoga što bi se učinilo kao kruta ratna muška priča da nije sjajnih epizoda mlade Merime Lepić-Redžepović, Sanele Krsmanović-Bistrivoda, te veteranke Minke Musftić. Također, muški dio glumačke ekipe, epizode Ermina Brave, Sanina Milavića, Jasenka Pašića, Albana Ukaja i Rijada Gvozdena, svaka izvedba pojedinačno je kvalitetna i autentična. Likovi mladih bh. glumaca Borisa Lera i Dine Bajrovića, kao i glumačkog barda Izudina Bajrovića, gotovo savršeno su oslikani i karakterno osjenčeni u namjeri da prikažu svu moguću potrebu i ljubav lika Jasne Đuričić da ih spasi od neminovne sudbine. Jasnina Aida se zahvaljujući akreditacijom UN prevoditeljice skoro pa slobodno kreće po bazi, taktizira, moli i preklinje, Karremansa i Frankena, da uvrste njene sinove i muža na spisak osoblja UN-a, te ih tako pokuša spasiti.
Ali, ovo nije američki film u kojem bi se sve završilo sa sretnim krajem, Aida bi uspjela spasiti porodicu, te bi sve bilo u šarenim bojama. Ne. Ovo je surova i pulsirajućim životom, na istinitim događajima bazirana potresna priča prema kojoj ne možete a da ostanete ravnodušni. Žbanić niti u jednom trenutku ne pada u iskušenje da učini film pitkim i za gledanje jednostavnim, režirajući, kako „male scene“ sa nekoliko glumaca, tako i tzv. „masovke“, scene koje su neizostavne u filmu ove veličine, sigurnom izdefinisanom i prikladnom rediteljskom rukom. Naći ćete se na rubu suza u nekoliko navrata, te se čini (i stvarno je tako!), da je Quo vadis, Aida? film čije će postojanje poslužiti potencijalnom pomirenju, praštanju i oprostu. Ali, nikada zaboravu.